Miroslav Ćiro Blažević ovih je dana napustio klupu nogometnog kluba Zadar i boji se, da bi mu to mogao biti posljednji aranžman u karijeri.

– Teško mi je priznati, da je to kraj jer se nadam da će možda još netko pokazati interes. Netko tko nije u Kini. Naime, ondje me jedino još traže, za njih sam mudrac, dok sam za naše starac. Ali, bojim se da bi ovo mogao biti moj kraj –rekao je Ćiro za RTL.

Ne bih htio posebno komentirati ovu izjavu Ćire Blaževića, jer je sasvim prirodno, da svemu dođe kraj nakon višedecenijske diktature jednog nogometnog trenera, koji je suvereno vladao našim političkim prostorima i to od Dedinja do Save.

I istina je ono što je jednom rekao, da mu Socijalistički savez može napuhati jaja, jer je dovoljno, da on mahne svojim bijelim šalom i to je točno bila velika istina, koja se vezivala za njegovo ime.

Mi smo decenijama slušali o njegovim podvizima od podviga na stadionu Dinama do stadiona u Parizu i Barceloni pa smo onda gledali kako pije pivo na reklamama, koje su promovirale Karlovačku pivovaru i, konačno, njegove mudre riječi u lokalnim političkim i financijskih aferama u kojima je on uvijek isplivavao kao veliki mecena i dobrotvor.

I mi mu se moramo zahvaliti na tome što nas zabavljao toliko dugo vremena na način, da je postao ikona hrvatskog primitivizma, koja je ipak bila za podsmjeh ljudima učenosti i dobrih namjera.

Bili smo decenijama svjedoci njegove uobraženosti, koja je dijelila savjete, bez obzira je li se radilo o crnačkom pitanju ili o poslovanju hrvatskih banaka, bez obzira je li se radilo o pivu ili novcu za postradale, tako da nije čudno i ono što sam Blažević navodi, a to je da su ga ljudi sa vremenom stali držati našim lokalnim mudracem, koji uspjeva u životu od Irana do Kine pa onda od Nevesinja do Gackog i Mostara.

Međutim, mi se slažemo da je životni radni vijek od preko 50 godina sasvim dovoljno vrijeme, da čovjek u godinama stane razmišljati o mirovini i da, poučen primjerom naših metuzalema, koji su vedrili i oblačili Balkanom, do kraja njihova života mirno i spokojno napusti javnu i političku scenu, u uvjerenju da je društvu dao dovoljno i da je vrijeme, da svoje mjesto ustupi drugima sposobnijima i inteligentnijima.

Prema tome, ne možemo reći, da sada žalimo za time što nas Blažević napokon napušta, nego pijemo šampanjac što je posao tako lijepo obavio, da bi samo kratko vrijeme nakon odlaska bio sasvim zaboravljen kao da nikada nije niti postojao.

To je esencija povijesnog tijeka, da je poput boga Saturna, koji proždire svoju djecu.

Tako je i sa ljudskim povijesnim svijetom, da naprosto neumitno ide dalje, zaboravljajući na individue i njihove sudbine.

I mi mu iz ovog dalekog grada Adelaidea šaljemo tople pozdrave i želje, da svoje penzionerske dane provede u miru i blagostanju.

Lt.dr. Zlatan Gavrilović Kovač