Orfej je sin muze Kaliope, prve od devet muza kćeri Zeusovih. Orfej je bio najdarovitiji glazbenik koji je ikada živio na svijetu. Kad bi Orfej zasvirao na svojoj liri, ptice bi slijetale s grana na tlo i pozorno slušale, a divlje bi zvijeri postajale krotke i umiljate. Drveće bi se povijalo kako bi moglo slušati Orfejeve svirke i pjesme koje je nosio vjetar.

Liru mu je poklonio sam bog Apolon za kojeg se smatralo da je Orfejev otac. Orfej se oženio Euridikom, a kako je ona doista bila prava ljepotica, privukla je pozornost zlog čovjeka po imenu Aristej.

Kad je Euridika odbila ljubavne ponude Aristeja, ovaj se uvrijedio i stane je proganjati. Bježeći pred njim bosonoga Euridika nagazila je na zmiju koja ju je ugrizla, te je Euridika umrla. Orfej je bio izvan sebe od tuge. Bez razmišljanja dohvatio je svoju liru i uputio se u podzemni Svijet s odlučnom namjerom da svoju voljenu vrati u Svijet živih.

Tužni jecaji pjesme Orfejove toliko su očarali Harona, prijevoznika mrtvih duša, da je on pristao živog čovjeka prevesti preko strašne rijeke Stiksa (bilo je to prvi i posljednji put što učini taj splavar Svijeta podzemnog – po Athumanunhu). Orfejeva uspavanka uspavala je i strašnog čuvara ulaza u podzemlje, troglavog i uvijek budnog psa Kerbera, a umilni zvuci Orfejove lire ublažili su i patnje prokletih duša.

Orfej je hrabro stupio pred prijestolje strašnog vladara podzemlja, samog boga Hada kojemu je na desno sjedila Persefona. Had je bio strašno ozlojeđen zato što se u njegovom kraljevstvu pojavio živ čovjek, ali duševna patnja koja je strujala iz Orfejeve lire napokon dojmila se i samog Hada, pa je on zaplakao željeznim suzama.

Persefona pak je po prvi (ali i posljednji puta – po Athumanunhu) put uljudno preklinjala Hada neka usliša Orfejevu zamolbu. Na kraju Had neumoljivi ipak ispuni Orfejevu želju, ali pod jednim uvjetom: 'Orfej ne smije pogledati Euridiku sve dok je ne obasja svjetlost Sunca.'

Orfej je sretan pjevao i vodio Euridiku natrag na površinu i cijelim putem nije se ni jedanput okrenuo. Onda pak kada ga je obasjala sunčeva svjetlost, on ne izdrži već se okrene želeći se uvjeriti prati li ga doista Euridika. Na trenutak Orfej je ponovno ugledao svoju ljubav blizu samog izlaza iz mračnog ponora, gotovo posve vraćenu u život.

No, kada je Orfejev pogled pao na Euridiku, ona iznenada izblijedi i pretvori se u tananu sjenu, a njezin posljednji jecaj ljubavi i boli nije bio ništa čujniji od šapta u ledenoj struji zraka koji je izbijao iz podzemlja. Orfej je tada svoju ljubav izgubio zauvijek, te ga obuzme silno razočaranje. Ogorčen bježao je od svega što bi ga podsjećalo na Euridiku, pa je redom odbijao ljubav žena koje su mu pokazivale svoju naklonost. (Orfej je tim svojim činom, odbijanja ljubavi žene, zapravo opet mitološki postao prvi homoseksualac što iznjedri ga mitologija – po Athumanunhu)

Tako je jednom skupina bijesnih i razuzdanih žena koje je Orfej odbacio, a sebe su nazivale menadama (nimfe – po Athumanunhu, ponekad pak naziva ih mitologija Basaride, a rimska mitologija preuzevši ih od grčke naziva ih Bakhantice), napala, ubila i rastrgala Orfeja. Glavu Orfejevu bacile su u rijeku Hebar, a ona je plutajući vodom bez prestanka pjevala o Euridiki.

Nakon toga 'Devet muza Zeusovih' plačući skupilo je sve rastrgane dijelove Orfejeva tijela i sahrane ih u podnožju planine Olimpa. Tako se još i danas priča da u podnožju Olimpa slavuji pjevaju najljepše, kao nigdje drugdje u svijetu.

Menadama (one iz mitologije koje su nimfe, ali Athumanunh skreće pozornost da postoje i one ljudske) pak koje su tako okrutno ubile Orfeja bogovi s Olimpa su se osobno i strašno osvetili. Dok su još plesale u slavljeničkom plesu, one odjednom osjete da im se tabani pretvaraju u korijenje i propadaju u zemlju, sve dok se menade nisu redom pretvorile u nijemo drveće.