U ono Doba, Doba kada su Bogovi postali Ljudi i obitavali su među Njima. Na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (Vitezovi vjetra) Divlju rijeku pregaziše i utemeljiše Svoj Grad (Asgrad) koji imenom Svojim nazvaše. Usred hladnog Sjevernog Prostranstva (Sylenc) popeše se na Goru visoku (Wyghenh), posjedaše u tajnoviti krug, ogrnuše se svojim plavim plaštevima i zapališe vatre. Sjedili su tu Danima strpljivo, Noćima osluškivali zvukove pozorno i čekali da se napokon Iskonska Tama izlije iz Ničega i uobliči u Beskonačnost.

Onda pak kada se napokon rodila zvijezda Hawalanda Bogovi su postali Ljudi i Ljudi su postali Bogovi. Sedam je sjajnih Zvijezda tada na trenutak posudilo Osmoj Zvijezdi sjaj. Sedam se promijenilo u Osam da bi napokon postalo Jedan, pa opet Sedam koji se mijenja u Osam koji postaje Jedan.

Legenda je slobodno mogla započeti i započela je. Od tog trenutka Legenda je lutala s Njima tim Strašnim i Nezamislivim Ledenim prostranstvima sve dok se napokon nisu skrasili u Plavetnom Snu, jer Njihovo Vrijeme skoro je došlo. Ovako su 'Oni koji znaju' (magovi Hyperareyhe) opisali Veliku Tajnu drevnom narodu Sychytha. A ako se bolje pogleda Athumanunhova sličica zorno se ta Tajna može i vidjeti.

Athumanunh je jednostavno među sedam postojećih Zvijezdi (Velika kola, Mali Medvjed sa Sjevernjačom, Cefej, Kasiopeja, Perzej, Kapela, te blizance Kastora i Poluksa, ubacio svoju Osmu Zvijezdu (Hawaland). Kada se te Zvijezde spoje pozorno u njihovom sjecištu postavi se Zvijezda Hawalanda, a potom se konstruira fini kristal snijega čije stranice diraju ta Zviježđa. Zapravo to je Zimsko Nebo koje su Alanđani vidjeli, tijekom pet Svetih dana mjeseca Zvijezdoroda, nakon kojih je i Njima počela Nova Godina.

Naxyrh je, po Athumanunhu, zapravo prokletstvo iz Vremena kada su Bogovi preuzeli obličja. Upravo ta božanska obličja (naxyrh) izazvala su kobnu reakciju. Obličja Bogova razvila su svijest osobnosti koja pak je razvila oholost i žeđ za vladanjem, pa je tako naxyrh zapravo Zlima bio Zao, a Dobrima Dobar.

Malo pomalo, naxyrh će kod jednog od naroda drevne Atlantide iznjedriti loša svojstva i osobine i katastrofa je bila na pomolu.

O čemu to sada Athumanunh piše i kakve to uopće veze ima s Legendom o Alandiji?

Naime, upravo potonuće Atlantide i propast Slavnih gradova iznjedrili su u Athumanunhovoj Legendi, pored priča Omythreya – Osvit Vremena, te priča Shaenhutha – Zvijezda Balanmungha i treću seriju priča iz Legenda o Alandiji koja je zapravo Athumanunhov slijed događaja nakon potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova. Kako to zapravo izgleda na samo Athumanunhu svojstven način?

Evo ovako: U ono davno prije zaboravljeno Zlatno doba kada su Bogovi odjeveni samo u Zrak sišli među Ljude nastale su prve drevne civilizacije Motheruranium (MU), (Matica Zemlje – po Athumanunhu), Lemuria, Hiperborea i Atlantida. Nakon milijuna godina sreće i blagostanja tih drevnih civilizacija odjednom dolaze ničim najavljeni dani izopačenosti, neobuzdanih ambicija i opće pokvarenosti tih prvih ljudi koje Athumanunh naziva Atlanti.

Što se to zapravo dogodilo Atlantima koji su nakon milijun godina vjernosti svojim stečevinama i baštinama odjednom zastranili?

Da bi Vam odgovorio na to pitanje Athumanunh će na trenutak odgurnuti zavjesu koja skriva daleku prošlost i zaklanja pogled. Ostavimo na trenutak sve poznate teorije o geološkim kataklizmama i krenimo od Athumanunhovog trenutka u kojem je drevni Atlant prelazi iz animalnosti u ljudski dignitet. Odnosno, po Athumanunhu, trenutak kada se iz pupoljka razvija cvijet ljudske više sposobnosti, odnosno razvoj njegovog 'Ja'. Dakle, po Athumanunhu, Atlant je u tim davnim danima, na samom svojem početku tjelesnom konstitucijom sličniji životinji nego današnjem čovjeku. Atlant tada još ne zna za analizu, sintezu i nema sposobnost prosuđivanja. Jednostavno rečeno Athumanunhovim riječima to je jadno i poniženo primitivno živo biće, ali posjeduje neka duševna svojstva koja je današnji čovjek u potpunosti i zauvijek izgubio. Naime, Atlant zna gledati svojim duhovnim očima kako na javi tako i u snu, a čula su mu izuzetno izoštrena, pamćenje nevjerojatno snažno, a volja nezamislivo impulzivna. Atlant djeluje baš kao magnet na sva druga živa bića, pa čak i na elemente koji ga okružuju u njegovim obitavalištima.

Taj, naočigled primitivni prvi drevni Atlant koji barata sa strijelom koja ima kameni šiljak ima elastično tijelo, mnogo je spretniji i okretniji od današnjeg čovjeka, a nadasve lakše se prilagođava novonastalim uvjetima i situacijama. Oko mu je blistavo i vid krajnje izoštren kojim prodire kroz koru biljaka i vidi u dušu životinje, a uho i sluh omogućavaju mu da čuje kako trava raste i kako gaze mravi … po Athumanunhu. Čelo mu je nisko, profil sličniji konjskom nego ljudskom (taj profil Athumanunh je zapazio i na misterioznim skulpturama hramova drevnih Inka, Maya, Asteca …). Spoznaja i saznanje Atlanta lebde negdje iznad njega, pa on u sjećanje i svijest može dozvati i najsitnije slike, a pri tomu prošlost se pretvara u sadašnjost.

Dakle, Atlant uopće, ili pak samo djelomično, razlikuje prošlost od sadašnjosti, jer Atlant živi samo u sadašnjosti. Temeljem toga njegovo 'Ja' moralo je biti mutno i neodređeno, a o sebi samome govori kao o trećoj osobi (Athumanunh se ponekad u svojim pisanjima ponaša namjerno poput Atlanta, pa napiše za sebe u trećem licu jednine npr. Athumanunh je pronašao, spoznao i zapisao, umjesto pronašao sam, spoznao sam, napisao sam …) đNaime, kada je Atlant počeo za sebe govoriti 'Ja' on je sve ponekad znao pomiješati sa svojom obitelji, plemenom, pa čak i precima.

Atlant je jednostavno živio kompletno uronjen u Prirodu, ali je imao i intenzivan Unutarnji vlastiti život. Njegovo instinktivno 'Ja' djeluje na okolinu koja ga okružuje, jer Atlant percepcijom projicira snažno, poput munje, svoju volju na tu istu okolinu. Dobro, nastavim sutra!