… Vatra je svojim crvenkastim sjajem obasjavala okolinu i igrala se s tisuću okolnih sjena koje su neprestano treperile i ocrtavale se po okolnim drvenim kolibama. Okolo vatre, koja je pružala ugodnu toplinu, sjedili su ratnici naoružani drvenim kopljima, štapovima i mlatovima. Nedaleko od njih sjedili su starci ogrnuti u kožnate ogrtače, a malo dalje od njih sjedile su djevojke i djeca koja su se tiskala oko mlade, lijepe, crnokose djevojke koja je imala crvenu poderanu haljinu i nije se po odjeći razlikovala od ostalih djevojaka.

No, njezina uredno češljana duga crne kosa, predivne plave oči u kojima su se stalno zrcalile suze koje nikako da poteknu, ipak su je činile drukčijom od svih ostalih djevojaka iz sela. Pjesma pak koju je ona tiho pjevala, djeca su napeto slušala, ali ne samo djeca. Pjesma je bila tiha, najtiša, nježna, najnježnija, a pjevala je o dalekim snježnim zemljama i nikako nije mogla biti iz ovih divljih krajeva.

Nekoliko dječaka u trku se baci koljenima u prašinu pored crnokose djevojke glasno moleći: 'Pričaj nam o tim divnim zemljama, pričaj nam o tim hrabrim ratnicima, o pričaj nam ti Jutarnja zvijezdo Toplih mora južnih …'  Crnokosa se na trenutak osmjehne i uputi topli pogled prema starcima, ovi joj dostojanstveno klimnu glavama, a ratnici joj se više približe ne bi li i oni čuli priču.

Nakon nekoliko trenutaka koji su svima izgledali poput vječnosti djevojka je tiho započela svoju priču: 'Tamo negdje daleko na sjeveru, daleko, najdalje, tamo gdje se rađa Sjeverna zvijezda i gdje mora oplakuju obale zemlje u kojoj rastu i mirišu najljepši srebreni borovi. Tamo gdje u toj tajnovitoj zemlji na ponosnim i snažnim konjima mirno jezde zelenim dolinama najbolji ratnici koje je Vrijeme ikada zapamtilo. Svake bi se oni godine, kada snijeg snažno pritisne led zauvijek okovanu predivnu dolinu tišine, dolinu Sylenca, okupljali u velikom broju. Pale oni tada svoje neobične vatre u krug i sjedaju okolo njih ogrnuti u svoje plave ogrtače, pozorno promatrajući snježne vrhove visokog i snijegom prekrivenog Wyghena.

Danima tako oni strpljivo čekaju, a noćima pozorno osluškuju šumove noći, koje samo oni čuju, te promatraju nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su tko li samo zna zašto zapalili u krugovima. Snažni su to ratnici napadači, teško oklopljeni i naoružani, ratnici koji ne poznaju strah. Snažni Zumah udarcem šake može oboriti najvećeg Gorya (medvjed) iz ovih šuma, uvijek šutljivi i oprezan Paska koji poznaje mračne i tajnovite šume srebrenog bora bolje nego mi svoje selo, snažni moreplovac Yakwy koji poznaje mora bolje nego Raykha (morski pas) iz dubina, stari Panđa koji se još uvijek sječa vremena sijanih i Slavnih gradova koji su se poput prstena širili pod Zvijezdama prije potonuća Atlantide …

... svi su oni spremni na borbu i riješeni poginuti ako treba samo da bi ponovno vidjeli svog Shgana, svog Andraghonha, u to hladno zimsko jutro na maglovitim vrhovima visoke planine Wyghena. Andraghonh, taj slobodni sin dalekog sjevera, miljenik vjetra Actyalana i Sjeverne zvijezde s koje su došli bogovi i poklonili mu veliku mudrost i snagu … onda pak, kada se vjetar i kiša dodirnu, a strašni vjetar Actyalan stane vrtjeti u plesu hladnu kišu Sahakazeyu, kada započne padati snijeg, a Vitezovi vjetra polako stanu jedan po jedan nestajati u tajnovitim šumama Mynechyza i tada započne tajna koju oni svojim imenom nazvaše Thanghatanunh i samo je oni razumiju, te je skrivaju u mračnim Kayonas šumama.

Cijele noći čule bi se njihove pjesme dubokih tonova, a ujutro bi se pojavili, smrznutih ogrtača u još većem broju, naoružani dugim drvenim kopljima kojima bi izazivali vjetar. Ganjali bi ga oni tako sve dok ga ne bi sustigli na mjestu koje oni nazivaju Kawamadhe -  vrata vjetra, a onda bi ih njihov Shagan okupio i vratio ih natrag do mjesta kojeg su oni nazvali Baharamadhe – mjesto gdje spava vjetar.'

Jedan od dječaka sada prekine crnokosu u priči: 'Hoće li Shagan ovamo dovesti svoje Vitezove i otjerati divlje ratnike Pykthe iz naših šuma?' Crnokosa se na trenutak zamisli, onda se osmjehne prigrlivši dječaka i tiho reče: 'Naravno da će doći! Kada On dođe bit će to kraj teroru Divljih ratnika. Mora doći, jer ja ga već osjećam u mirisima divljeg šumskog cvijeća …' Sada starci stanu nešto mrmljati kao: Baharanunha, Baharanunha … , a crnokosa polako stane slati na spavanje djecu iz sela, obećavši im novu priču ujutro.