Prica o Atlantidi je dobro poznata svima onima koji vole mitove i misterije, sto ukljucuje veliki broj onih koji vole SF, fantasy, "male-zelene" itd. Atlantida je mitski otok - kontinent i potraga za njom oduvijek integrira covjekovu mastu. Najveci broj istrazivaca Atlantide na osnovi mnogobrojnih indicija (ali za sada bez ijednog nepobitnog materijalnog dokaza) smjesta je u Atlanski ocean, zapadno od Gibraltarskog tjesnaca, mada je jos od renesanse bilo pokusaja da je se smjesti u Ameriku, Skandinaviju, Kanarske otoke, Sri Lanku... O Atlantidi je dosad napisano oko 30 000 radova. Neki od njih bile su tek okultne price i izmastane konstrukcije bez racionalnih osnova, a drugi prava znanstvena istrazivanja. Svima njima su polazisna tocka bila dva dijaloga grckog filozofa Platona, duljine tek dvadeset stranica, Timaeus i Critias, koji su jos uvijek izvori naseg cjelokupnog znanja o Atlantidi. U svojim knjigama "Timej" i "Kritija", poznati filozof Platon (oko 428.-oko 348.. pr. Kr.) pise o izgubljenom kontinentu Atlantida. Vjeruje da se nalazio na zapadu Herkulovih stupova (Gibraltarska vrata), da ga je nastanjivala visokorazvijena civilizacija i da je unisten prije devet tisuca godina jakim potresima i poplavama. To se dogodilo u jednom jedinom danu, pa je kontinent potonuo u morske dubine. Njegova se prica temelji na radovima atenskog ucenjaka Solona koji je, saznavsi za Atlantidu, oko 600. pr. Kr. posjetio svecenike i arhive (kojih vise nema) u Egiptu. Otada su kolale bezbrojne teorije o prvobitnom smjestaju Atlantide. Predlozeni su razliciti lokaliteti poput Spitzbergena, Malte, Azora, Anatolije, Mongolije, Svedske, Heligolanda, Nigerije, Meksika, Brazila i Juzne Afrike. Prema Platonu, Solon je u gradu Saisu razgovarao sa svecenicima (najobrazovanijim ljudima toga doba) koji su mu pokazali drevne arhive, kao i opsezne zapise o Atlantidi na kamenim stupovima hrama u Saisu. Svecenik Sonhis je iznenadenom Solonu ispricao kako je prije 9000 godina prije njegova posjeta Egiptu (dakle, oko 9600.pr.Kr.) potonuo otok-drzava Atlantis ili Posejdonis, koji se nalazio u Atlantiku, zapadno od Herkulovih stupova (danasnji Gibraltarski tjesnac), a bio je srediste mocnog prapovijesnog carstva. Nakon povratka iz Egipta, vec ostarjeli Solon je poceo pisati nikada dovrsenu i danas izgubljenu poemu "Atlantikos". Prica je predajom stigla do Platona, a danas se i skepticni istrazivaci Atlantide slazu oko toga da je vrlo malo vjerojatno da je on pricu izmislio. Osim toga, u "Timeju" opisana Atlantida puno je vise nalik pretpovijesnim meksickim i peruanskim "kulturama Sunca" nego grckoj kulturi, a one, prema danasnjim saznanjima, starim Grcima nikako nisu mogle biti poznate. Sve je to Platon napisao u dijalogu "Timej" kao rijeci Kritije mladeg. Po Platonu, kad su stigli strasni potresi i poplave, Atlantida je potonula tijekom "jednog jedinog strasnog dana i jedne jedine uzasne noci ". Prema Platonovim podacima, Atlantidani su isprva bili visoko kulturan narod. Njihova vlast se protezala na zapadnu Europu, citavo podrucje sjeverne Afrike, sve do Egipta. Atlantida je raspolagala ogromnom vojskom od oko milijun dobro naoruzanih i izvjezbanih ljudi te mocnom flotom. Otok je obilovao zlatom, bakrom i neobicnom kovinom za koju se danas vjeruje da je bila mjed. Zbog vrlo dugog postojanja, prije kataklizme su je obiljezavale duhovne i drustvene degradacije, te se dala na osvajanja, pljacku i podcinjavanje drugih naroda. Prirodno je ocekivati da je najvjerojatnije mjesto gdje se nalazi Atlantida sredina Atlanskog oceana. Ali ovdje nema geoloske uzvisine stare nekoliko milijuna godina koja bi se podudarala s velikim potonulim kontinentom. U akademskim je krugovima najpopularnija teorija po kojoj je Platonova prica inspirirana iznenadnim nestankom nekada mocnog minojskog carstva. Njegovu su propast uzrokovale kataklizmicke vulkanske eksplozije otoka There u Egejskome moru, ciji je danasnji posljednji ostatak Santorini. Ipak, istrazivaci se slazu da ima mnogo vaznih nepodudaranosti izmedu povijesti Krete i Platonove price o Atlantidi. Medutim, 1968. otkriven je novi lokalitet Atlantide - nalazi se na Bahamima gdje je ondasnji ronilac Bonefish Sam pokazao dr. J. Mansonu Valentineu, zoologu iz Miamija koji je ujedno i pasionirani amater-arheolog, podvodnu anomaliju koju jako dobro poznaju mjesni vodici i ribari, ali koja je ocito bila nepoznata znanstvenicima. Danas se naziva cesta Bimini (iako vise slici niskom zidu) i nalazi se u plitkim vodama Paradise Pointa, oko jednog kilometra zapadno od otoka Sjeverni Bimini. Prema Valentineovim rijecima, sastoji se od: "... sirokog dijela poplocanog cetvrtastim i poligonalnim ravnim kamenim plocama razlicite velicine i debljine koji su ocito oblikovani i precizno slozeni u artificijelan uzorak... Neke su ploce pravokutne, druge tvore savrsene kvadrate. "Najduzi niz tih kamenih ploca (od kojih svaka tezi izmedu jedne i deset tona) proteze se skoro 500 m i zavrsava pod pravim kutom. Pa ipak, nitko nije poput Valentinea vjerovao da su cestu Bimini konstruirali ljudi. Godine 1970. arheolog, profesor John Hall sa sveucilista u Miamiju, istaknuo je da se naslage kamenih, pravilno oblikovanih blokova kakvi se nalaze kod Biminija, mogu oblikovati na prirodan nacin stvarajuci pojavu poznatu kao pleistocenska obalna erozija i napuklina. Medutim, Bimini-cesta nije jedino neocekivano otkrice na bahamskome morskom podrucju. Godine 1975. dr. David D. Zink, autor knjige Kamenje Atlantide , otkrio je kameni blok koji je nesumnjivo napravio covjek jer je povezan sipom i utorom. A grof Pino Turolla pronasao je ovdje nekoliko izbrazdanih mramornih stupova (a na Bahamima nema mramora?!). Skeptici su odbacili teoriju o potonuloj Atlantidi, a nalaze kamenih blokova i mramora objasnili su kao teret s nedavno potonulih brodova (pokraj kamenja nalazio se moderni sanduk). Cak i da je tako, nema cvrsta dokaza da se teret poput ovog ikada koristio. A sto se tice ceste Bimini, postoji teorija koja moze sjediniti oba suprotna stajalista. Mozda najintrigantnija veza izmedu ovog mjesta i Atlantide proizlazi iz mnogih prorocanstava poznatog americkog medija Edgara Caycea, vezanih uz Atlantidu, od kojih je jedno slijedece: "Dijelovi hramova (Atlantide) otkrit ce se ispod morskog mulja u blizini Biminija... To ce biti ´68. ili ´69., dakle, ubrzo! " Cayce je umro 1945., vise od dvadeset godina prije otkrica Bimini-ceste - 1968. Jedan od najozbiljnijih istrazivaca Atlantide je austrijski znanstvenik Otto Muck. On je krenuo od pretpostavke da bi kataklizma koja bi potopila cijeli otok-kontinent nuzno morala ostaviti tragove na licu Zemlje. Rezultat njegovih visedesetljetnih istrazivanja jest knjiga Alles űber Atlantis (Sve o Atlantidi - kod nas je prevedena kao Atlantida - potonuli kontinent), objavljena 1976. Otto Muck je krenuo od Platonovih Dijaloga i pretpostavio da su Azorski otoci nekada bili vrhovi 5300 metara visokih vulkanskih planina Atlantide, koje su sa sjeverne strane stitile otok od hladnog zraka sa sjevera. Tu je Muck nasao i korijen imenu Atlantide: "alt" u idiomima nekih juznoamerickih plemena znaci "voda", a iz imena Anda, juznoamerickih kordiljera, zakljucio je da bi "anti" znacilo nesto poput "visokog gorja ". Atlantida bi ustvari znacilo "brdo iz vode". Atlantolozi isticu kako korijen tog naziva nije grckog, vec tolteckog (indijanski narod Juzne Amerike) podrijetla. Ostaci desetaka meteoritskih kratera uz obalu oko sjevernoamerickog grada Charlestona namecu znanstvenicima pitanje gdje su zavrsili najveci dijelovi tog Karolinskog meteora, kako ga zovu u geoloskim krugovima, koji je udario zemlju prije 10 000 godina. Kako na povrsini zemlje nema traga udaru velikog meteora, Muck je zakljucio da je ovaj udario usred Atlantika i bio uzrok potopu Atlantide. Udar je prouzrocio eksplozije, razaranja i duboka prsnuca Zemljine kore te je tako Atlantida razmrvljena potonula. Nema nikakve mogucnosti da je od nje ostao ikakav materijalni trag. Jedan od Muckovih neizravnih dokaza o prapovijesnom unistenju Atlantide jest i danas nepobitna cinjenica da je prije desetak tisuca godina pocelo odledivanje ledenog pokrova srednje i sjeverne Europe iznad 52° sjeverne zemljopisne sirine, koji je postojao gotovo 700 000 godina. Naime, dok je postojala Atlantida, Golfska struja koja danas (putujuci iz Meksickog zaljeva prema sjeveru u sirini od 120- 800 km) grije obale zapadne Europe nije tada do nje stizala jer ju je zaustavljalo kopno nasred Atlantika. Buduci da su vode Golfske struje iz nekog razloga tek prije nekih 10 000- 12 000 godina dosegle Arkticki ocean, namece se zakljucak da je mozda bas Atlantida bila zapreka koja je struji prijecila izlaz na sjever. Prica o Atlantidi i danas potice covjekovu mastu. No, znanstvenih dokaza o njenom postojanju jos uvijek nema... Sto ako je grada zaista nastala na prirodan nacin, ali ju je iskoristila nastala ljudska rasa? Godine 1970. dr. R. Cedric Leonard istrazivao je neke zagonetne rusevine hrama koje je vidio s otoka Andros u blizini Biminija. Istrazivanja podvodnih tajni Biminija jos se uvijek nastavljaju: mozda cemo jednog dana ipak saznati njihovu pravu pricu....

Threnody Malice

 

***

Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopce postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima navodi pricu koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., cuo grcki filozof Solon.

Gdje se nalazila?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje.
Plodne ravnice bile su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipoteticne civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlato i srebrom

Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajuci gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najvece blago.
No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."
Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, covjek veoma širokih pogleda.
Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.

Šta je zapamtio Kromanjonac?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno orude Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba!
Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pecinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetnickim vizijama covjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, orude za rad i drugi predmeti, bili su izradeni vještije i sa znatno više umjetnickog ukusa od neandertalskih. Drugim rijecima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo cemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni nacin života neandertalskog covjeka!

Istražujuci grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedecu cinjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipoteticne civilizacije bile su jo prekrivene snijegom i ledom, jer su gleceri poceli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome nije možda sprijecavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju?
Da, postoje!

Kakvu tajnu skrivaju jegulje?
Muk ih je pronašao u neobicnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajuci svoj zavicaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upucuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vracaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus
Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeci odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke rijecne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utocište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvin blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje!
Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na slicnost egipatskih, srednjoamerickih i južnoamerickih piramida u dolini rijele Moce. Zatim na slicne elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlicno razumiju i da koriste slicna oruda pri obradi zemlje kao i njegov narod.

Šta je nacinilo depresije u Atlantiku?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima poceo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujuci oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom cija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika.
U podrucju Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, ciji oblik i razmjere uveliko podsjecaju na - Platonovu Atlantidu!

Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjevernoamerickog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine nacinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeca na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, ciji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku.
To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumje se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara.
Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtaca na obali Južne Karoline?

Katastrofa je došla s neba!
Platon pominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda rijec o - asteroidu. Matematicki proracuni rezultiraju njegovima zakljuckom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentricnoj prbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju!
Slicno gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema velicini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je precnik kozmickog giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika poceo da sija jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugacak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove.
Dva džinovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srucila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokalipticke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu.
Stravicna kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.

Zašto su nestali mamuti?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida je išcezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistocni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseci gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete.
Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznijeta još ni jedna cinjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabrace slonova, niti se zna šta je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne kolicine vode koje su izazvale svjetski potop o cemu govore legende mnogih naroda.
Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogucilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej zapoceo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom išcezlo!

Radanje nove civilizacije
Prema Mukovim proracunima, covjecanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom.
Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je covjecanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u cetvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda.

Sva dostignuća nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopce, bila su zbrisana. Čovječanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.

www.forum.hr

 

www.bosnic.com