Tamo negdje, negdje gdje ledena prostranstva Sylenca teško pritišće snijeg i čvrsto ih okiva led.

Tamo negdje, negdje daleko, na samom rubu Sjevera, u tom Strašnom i nezamislivom dobu Hyghlanderha, u carstvu strašne Athumazye i ledene Anybeathe.

Na tom mjestu, vješto skriven iza zastora noći, pod svijetlom milijuna Zvijezda koje su opet okitile plave plašteve Svijetlih noći, u nepreglednim ledenim prostranstvima Sylenca, daleko iza alandskog Zimskog bedema, prostire se Nyxya – izgubljeni Svijet.

Pod okriljem tih Svijetlih i Plavih noći opet mirno spavaju i prostiru se, ponovno uzdignuti, nekada moćni i slavni gradovi.

Dok tako s ove strane Poznatog Svijeta gore svijetla ponovno uzdignutih moćnih i slavnih gradova, s one strane Izgubljenog Svijeta gori na stotine taborskih vatri koje precizno i znalački, poput nekadašnjih prstena moćne Atlantide, okružuju samo jedan grad, Ledeni grad Asgrad.

Dok tako gusta tama prekriva i skriva kule i bedeme tajnovitog alandskog Zimskog bedema Unakasovi Krilati jahači kreću se brzo, oprezno, možda sada još opreznije, jer u njihovom je složaju sada i njihova Handrha. Noćas će ta djevojka princeza s Toplih mora Južnih spavati u dvornicama Mynetonkhe, a mnogi će Okolni narodi, koji tek trebaju stasati u Hrabre narode, vidjeti mističnu svijetlost na Sjeveru gdje će se s prvim jutarnjim svijetlima roditi zora Hawalandha. Njezina nježnost i snaga ljubavi koju osjeća prema Njemu grijat će Alanđane toplije od vatre.

Sonsyreya pak je znala da će tijekom te misteriozne Svijetle noći utonuti u San bez Sna. Bit će to San u kojem će Sonsyreya kao kroz polusan vidjeti vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih je On. Opet je Sonsyreya osjećala svu snagu ledenog vjetra Actyalana s kojim se On u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima oduvijek igra.

Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar hladnoćom okiva srce i na njezinim toplim azurnim morima i sada je znala da bez Njega više nikada neće moći. Znala je Sonsyreya da je ona sama gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je ipak On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca.

Samo zbog Njega taj strašni vjetar Actyalan dolazio je i na Topla mora Južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a činio je to samo za Njega. Opet Mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne 'Bijele snjegove' koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove.

Sonsyreya je sada bila uvjerena da je njezina ljubav prema Njemu zapravo Sudbina ovog Svijeta, a tu ljubav Ona je osjetila još onda kada se prvi puta nepromišljeno upustila u bitku s Njegovim odredima na Skartarysu.

Dugo je Sonsyreya tukla uzaludnu bitku za koju je unaprijed znala da će je izgubiti, jer On je ipak jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije. No, noćas će Ona otvoriti vrata tog Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca tirkiznim bojama.

Zna Ona da On sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju svi tragovi, pa je odlučila u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu novi San, San iz Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih. Napokon joj je sada bila i razumljiva rečenica koju joj je general Panđa toliko puta izgovorio i uvijek joj slao tu poruku u plavom oblaku dima svoje lule: 'Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Razmišljajući tako Sonsyrey nije ni primijetila da je u pratnji Krilatih jahača prošla kroz vrata Zimskoga bedema, a kada se prenula prizor koji je vidjela doista nije očekivala. Zimski bedemi i snažne utvrde naprosto su bili načičkani Zumahovim Čuvarima Zimskoga bedema koji su redom zauzeli poseban stav, besprijekorno u najvećem mogućem redu i složaju dočekali su je najelitniji alandski ratnici. Redom su tu uz Unakasove Krilate jahače koji su je i dopratili, izuzetno vješti i spretni Peksovi Crni streličari, sveprisutne Paskine Šumske patrole, njihovo noćno izdanje Noćne oči Protyronha, potpuno oklopljeni Modri oklopnici Kaybaha, izuzetno pokretni i vrsni napadači Isydorowhy Snježni odredi, opasni i bitkama vični Srebreni kopljanici Sague, neustrašivi ratnici Wowokhe Jutarnje ptice, a svi su oni izvukli svoje teške dvosjekle alandske mačeve, te ih okrenuli oštricama nadolje prema Sonsyrey snažno i jednoglasno povikavši: 'Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Istoga trenutka na Wyghenhu začuje se zavijanje strašnih alandskih polarnih vukova.

Gotovo istodobno iznad najviših vrhova Wyghena pojavi se sjajna Zvijezda Hawalandha koja obasja Njega. Nevjerojatnom brzinom, nezamislivom uvježbanošću, istodobno svi alandski ratnici uz zveket vrate svoje teške mačeve natrag u korice, te snažne, pancirnim rukavicama zaštićene, stisnute desne šake, prislone na lijevu stranu svojih oklopa jednoglasno izgovorivši dva puta: 'SHA –GHANH! SHA – GHANH!' Ovaj put sve su to jasno vidjele i razumjele Amazonke Dyadonkhe. Redom Sandrha, Dayanha, Woanha, Anysyha, Felycyha, Laynha i Loretha, predivne djevojke ratnice, Palmine leptirice, koje su usprkos hladnoći koja im je već danima ledila njihova topla i nježna srca, stigle tako daleko.

Iako na početku i nisu baš dobro razumjele što to ovi najstrašniji i najopasniji ratnici rade na ovom rubu poznatog Svijeta, sada im je postalo mnogo jasnije, a mistična svijetlost Sylenca odjednom im je zažarila obraze i ugrijala nježna srca i konačno su mogle razumjeti Tajnu koju su slušale već danima u ovoj nevjerojatnoj vrištećoj tišini Sylenca.