Dobro, hajdemo noćas ispričati jednu priču iz stare mitologije koja još i danas plaši Athumanunha, tog starog heroja bez imena. Dakle, ovog trenutka Athumanunh mora uzeti svoj drugi 'nick' Legatusa Legatora i upozoriti sve odgovorne da nikada ni u najcrnjoj  primisli ne vode dječake u rat, jer oni su jednostavno premladi za te bitke divne i veličanstvene, naime, dječaci nikada ne razumiju strašnu divotu bitke ...

Dobro, toliko za uvod, pa da previše ne zakompliciram, evo priče o dječaku što prerano je odrastao i kojeg su stariji neoprezno poveli u rat pod zidine Troje kako bi osvetio oca svojega. Dakako, radi se o mladom (premladom) sinu Ahilejevom, prerano odraslom dječaku Neoptolemu.

Neoptolem je bio sin Ahileja i njegove ljubavnice Dejdamije, a nazivan je još i nadimkom Pir (Pyrrhos – riđokosi, poradi njegove boje kose). Neoptolem se rodio na otoku Skiru, a majka mu je bila kćer skirskog kralja Likomeda. (Sjetite se Athumanunh Vam je pisao da je Tetida, majka Ahilejeva, sakrila kod Likomeda Ahileja preodjevenog u ženske oprave kako ne bi pošao u rat pod Troju, jer znala je da se iz toga rata on sigurno živ neće vratiti, no, to ću Vam ispričati neki drugi put.)

Dakle, Ahilej je tu nešto 'smutio' s predivnom Dejdamijom i dobio sina Neoptolema koji je narastao za vrijeme rata, narastao, ali ne i odrastao. Kad je Ahilej pao u bitki za Troju, Odisej je pozvao u rat njegova sina Neoptolema, jer božica Sudbine zapisala je da Troja bez nazočnosti mladog Neoptolema nikada neće pasti. Mladi Neoptolem s velikom je radošću prihvatio poziv Odiseja i odmah je zauzeo mjesto svoga oca među veličanstvenim ratnicima Mirmidoncima.

(Athumanunh će opetovati i napisati 'premlad za bitke', dječaku nikako nije mjesto u bitki i najveći je grijeh svakoga zapovjednika koji u borbu povede dječake ili djecu, to se ne smije raditi!!! Strašne se stvari mogu dogoditi kad dječaci preskoče svoje dječačke nepodopštine i postanu prerano ljudi! Athumanunh zabrinuto to tvrdi i boji se toga, a to su morali znati i Agamemnon i Odisej, jer krivica je jedino njihova – po Athumanunhu)

Neoptolem se isticao svojom hrabrošću, odvažnošću i snagom, doista bio je nalik ocu svome, junaku velikome, ali kao što su se bojali Mirmidonci, tako se i Athumanunh, otkrivši taj njihov 'ratnički strah' za mladog Neoptolema, boji još i danas. Neoptolem nikada nije postigao slavu svoga oca, jer upravo njemu se dogodilo to čega se Athumanunh boji. Prerano odraslom dječaku Neoptolemu nedostajala je upravo 'ratnička velikodušnost', ili da bi svi razumjeli nije imao respekt prema protivniku, nije imao toliko potrebitu ratničku i vojničku ljudskost.

Kada nema vojničke i ratničke ljudskosti onda se dešavaju strašne stvari, opet će Athumanunh napisati da svi razumiju – dešava se zločin (ratni zločin, ako baš želite to tako nazvati – po Athumanunhu). Upravo te neoprostive zločine napravio je mladi Neoptolem u Trojanskom ratu. Upravo Neoptolem na čelu Mirmidonaca napao je Prijamovu kraljevsku palaču i dakao zauzeo je, ali tamo je bez imalo milosti za oronulog starca i najvećeg gubitnika Trojanskog rata, za starog Prijama koji više ni nije imao za što živjeti (izgubio je sve svoje sinove u ratu, pa i sam Ahilej je bio zgranut njegovom nesrećom – po Athumanunhu), počinio prvi zločin.

Ubio je Neoptolem starog Prijama pred očima njegove žene, snaha i unuka. Potom je bez milosti za žene i djecu sve sasjekao svojim mačem. Zgranuti su bili i sami prekaljeni ratnici Mirmidonci koji su nemoćno odmahivali glavom, jer ipak osveta je trebala biti njihova, pa oni su izgubili Ahileja veličanstvenog na oči svoje kada pogodi ga najveći kukavica i ljigavac Paris Apolonovom strijelom u petu jedino ranjivu.

Ipak, bogovi nikada nisu kaznili mladog Neoptolema, (Athumanunh je već napisao da su temeljni krivci oni koji povedu dječake u rat, dakle, Odisej i Agamemnon, a oni su obojica dobrano kažnjeni od bogova), već se on sretno vratio iz Trojanskog rata. Neoptolem je naslijedio prijestolje svoga djeda Peleja u Ftiji, oženio se Hermionom, kćerkom Menelajevom, koja je zapravo voljela Oresta, sina Agamemnovog.

Kako je Neoptolem loše postupao sa svojom suprugom na kraju ubio ga je sam Orest koji više nije mogao trpjeti Neoptolemove izljeve gnjeva nad Hermionom. Eto, ali na kraju još jedno objašnjenje. Nemojte slučajno izjednačiti Neoptolema riđokosog (Pira) s onom – 'Pirovom pobjedom'. To nije to!

Pirova pobjeda zapravo je pobjeda epirskog kralja Pira nad Rimljanima 279. godine p. K. kod Auskula u Apuliji. Naime, u toj bitki kralj Pir pobijedio je uz strašne gubitke vlastitih vojnika, pa je poslije bitke shrvan bolom za svojim vojnicima uzviknuo: 'Još jedna ovakva pobjeda i ja sam uništen!' Evo, to je ona tzv. 'Pirova pobjeda', a mladi Neoptolem s tim nema nikakve veze.