Tada pak zadnjeg dana mjeseca Zimnika iznenada pada 'Noć bez Mjeseca', a na Nebu se vidi samo zvijezda Hawalandha. Zlo još jednom pokušava spriječiti Dobro da djeluje.

No, na Nebu je sve opet kako treba i mora biti, a Sychythe su po prvi put sasvim sigurni da Zlo više nema nikakve šanse, pa zato ovako zapisuju:

'… Onda jedne vrlo hladne noći, neobične i nezamislive 'Svijetle noći', u ono doba, doba 'Bijelih snjegova' koji su počeli padati nošeni hladnim vjetrom Actyalanom. U tim neobičnim i nezamislivim 'Svijetlim noćima' padale su i hladne kiše Shakazeye. Tiho, pa onda još tiše, a zatim najtiše, iznenada i niotkuda počeli su padati gusti i obilni 'Bijeli snjegovi' koji su dolazili da još jednom pomiješaju i sakriju legende koje su 'Hrabri narodi' odavno već znali, ali ih nikada nisu razumjeli do kraja. Iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg … oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Kišu i snjegove koji su padali ti strašni i šutljivi ratnici nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Hesperaskhy sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume Kayonash, a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma Mynechyz. Hladni vjetar Actyalan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna magla Anybeatha svojim je maglama sakrila visoku planinu Wyghen. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih konja i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Srebrenog bora, a koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'

Kada pak se u tim nepreglednim prostranstvima napokon pojavi i Ona za Sychythe više ništa ne može biti naopako i oni se više ne boje da će Zlo nadvladati Dobro, jer opet su oni vidjeli 'Onu koja Nebom šeće', a vidjeli su zapravo mističnu Polarnu svijetlost iz koje se rodila zvijezda Hawalandha i njima je sada sve jasno. Ona, upravo Ona, Gospodarica Toplih mora Južnih, nedostajala je u svoj toj velikoj tajni, pa da bi Legenda koja je bila živa konačno mogla i poprimiti svoj tijek, a upravo to će se i dogoditi u trenutku kada Sonsyreya stigne pred Zimski bedem: 'Sonsyrey sjaše s konja praćena pogledima alandskih ratnika Čuvara Zimskog bedema. Ona shvati njihove poglede, te odmota ponovno teški Shaganov mač i pokaže ga svima. Asgradom se sada zaori gromoglasan poklič Alanđana od kojeg se svi iz Sonsyreyne pratnje stresu, a i sam led stane pucati. Bilo je jasno da su ovi ratnici koji se tu smrzavaju danima osjetili da je njihova zaštitnica (Handrha) konačno shvatila staru priču Sychytha, koju pak ni sami Sychythe još nisu do kraja razumjeli. Ona, Gospodarica Toplih mora Južnih, bila je ta svijetlost koja je trebala obasjati Njega, pa da bi sve konačno moglo početi … Oružje Alnđana blistalo je nekom mističnom plavkastom svijetlošću koja kao da je dolazila direktno iz teškog dvosjeklog Shaganovog mača.

Stari je Tahunah, jedan od osmorice Sychytha, što prepoznaše znakove i prateći ih, te su napokon shvatili Legendu, uz odobravanje ostalih samo tiho primijetio: 'Mač Bogova u rukama 'Izabrane' blješti i štiti oružje Alanđana, a kada ga 'Izabrana' preda Njemu, Legenda je konačno živa. Hladne vatre će bilježiti teške poraze sve dok zauvijek ne budu poražene na bojnom polju Herofahla i bačene u vjetar Actyalana.' Evo, tako dragi moji, to bi bilo sve za uvod u 'Legendu o Alandiji'.

Sada slijedi cijela serija, odnosno čitav niz, priča koje će pričati o toj mističnoj hladnoj zemlji, o tim tajnovitim ratnicima što zapamti ih to 'prvo doba', o strašnom vjetru Actyalanu i njegovoj igri s tim nevjerojatnim dječakom Andraghonom što put mu se iznenada ispreplete s tom predivnom djevojkom princezom Toplih mora južnih, te o njihovoj iskrenoj i neraskidivoj ljubavi, ljubavi koja će vam se možda činiti, kao što se činila i tim Okolnim narodima što trebaju tek postati hrabri narodi, - 'kao dijete i plač', ili 'kao kiša i vjetar' … odnosno, postat će Vam jasno da Oni zapravo ne mogu jedno bez drugoga, stalno se susreću, ali se nikako ne razumiju … Sve do onoga trenutka kada te najljepše plave oči, plave oči koje nikada prije nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, napokon ne počnu sjajiti samo za Njega, jer – velika je mudrost i snaga bila skrivena u Njemu, mudrost i snaga što pokloniše mu je Bogovi u sam osvit Vremena …