Svijetlost zore tek se počela probijati kroz krošnje gustog raslinja kada Asmayda tihim glasom i nježnim trzajima probudi Ahumanunha koji je tek zaspao, jer cijelu noć borio se s neugodnim i dosadnim komarcima, a koji su se i sami izgleda umorili tek pred jutro, te odustali od najezde na Athumanunhov vrat, lice, ruke ...

Dakle, Asmayda je Athumanunhu ispričala nevjerojatnu priču u kojoj mu je objasnila da se ne sjeća kako je došla na ovaj otok, ali samo zahvaljujući 'potomcima gospodara otoka' ona je preživjela i živjela na ovom otoku. Na Athumanunhovo pitanje o 'gospodarima otoka' Asmayda je uz predivan smiješak samo slegnula ramenima i objasnila da ni o njima ništa ne zna, ali njihovi potomci žive pod vodom u svojim nastambama i vrlo su susretljivi, miroljubivi ... izgledaju poput ljudi, ali su sličniji ribama ...

Athumanunh je u prvom trenutku pomislio da djevojka ima razvijenu i bujnu maštu, ali njezine priče bile su toliko iskrene i nevjerojatno detaljne, a kad je još dodala da će sve to što priča i pokazati, Athumanunh je polako počeo vjerovati zagonetnoj djevojci.

Kao što je i obećala Asmayda povede Athumanunha kroz gusto raslinje prema obali, prema najisturenijem rtu ovog misterioznog otoka, a kad su stigli na samu obalu Athumanunh ostane opetovano iznenađen. Na obali, tik uz vodeni rub, stajala je poluporušena građevina od kamena koja je Athumanunha podsjetila na nekakav drevni svjetionik.

Asmayda je brzo ispričala Athumanunhu da je ova građevina prije samo nekoliko godina bila cijela, ali nekoliko dana pred Athumanunhov dolazak velika Naboa uništila je bijesno ovu građevinu. Tko je sada odjednom Naboa, želio je znati Athumanunh. Asmayda se opet slatko nasmije osmjehom koji je bio pun zagonetki i tajni, a Athumanunhu sve draži, te počne svoju priču:

'... Tamo, tamo vani u hladnoj vodi daleko od otoka u velikim dubinama, tamo gdje se rađa magla, spava Naboa. Naboa i ja dijelimo istu sudbinu i potpuno smo same na ovom svijetu ... Te noći bila sam kao i uvijek prije sama ovdje i divila se svijetlima koja su se igrale po moru u daljinama, a onda su odjednom tisuće riba izronile na ovu površinu, kao da ih je nešto preplašilo i natjeralo u ovaj zaljev.

Ribe su ovdje ostale sve do ponoći i plivale amo-tamo, poput nekog velikog paunovog repa, a onda je zapuhao neobičan vjetar i u ovom tornju nešto je urliknulo, te nastavilo urlikati u točno određenim vremenskim razmacima ...'

Na trenutak Asmayda prekine svoju nevjerojatnu priču i povede Athumanunha u porušenu građevinu stepenicama prema vrhu. Na vrhu Athumanunh ugleda nešto što nije mogao prepoznati, ali ga je podsjećalo na nešto između roga i školjke. Athumanunh stane 'prčkati' oko tog neobičnog predmeta, a Asmayda ga tiho upozori: 'Ako to pokreneš probudit ćeš Nabou i ona će sigurno doći ovamo ...'

Athumanunhu nije dugo trebalo i neobična stvar bila je popravljena, (Athumanunh je samo očistio zavojite šupljine kroz rog od zemlje i prašine koja se tu godinama nakupljala) odnosno kroz splet zavojitih šupljina stao je strujati vjetar i polako počeo proizvoditi nekakvu  vrstu životinjskog urlikanja. Athumanunh stane razmišljati čemu bi ovo trebalo služiti i tko je izradio ovaj čudni predmet. Da li je uloga ovog predmeta proizvoditi 'urlik' od kojeg se ledi krv u žilama i time držati znatiželjnike podalje od ovog otoka, ili pak je to možda nekakva drevna signalna sirena koja kroz maglu upozorava brodove da je ovdje otok.

Odjednom urlik postane snažan i strašan, Athumanunh se gotovo preplaši od ovog čudnog strujanja zraka i zvuka što ga proizvede ovaj neobičan stroj, a Asmayda se opet nasmije  kroz smijeh doda: 'Uspio si, sada će se Naboa probuditi i doći ovamo. Brzo vratimo se na obalu, sjednimo i budi strpljiv Naboa će uskoro stići!'

Iako Athumanunh nije razumio u potpunosti što, ili tko, bi trebao nakon ovoga stići na obalu, on posluša Asmaydu i krene za njom. Athumanunh je još želio nešto upitati, ali ga djevojka prekine: 'Psssst! Pogledaj tamo!' Budi miran i nemoj raditi iznenadne pokrete! Urlik ju je probudio i pozvao, pa ona dolazi ...'

Athumanunh ugleda da se more pokrenulo i kao da nešto pliva prema njima. More kao da se gibalo iako je do nekoliko trenutaka prije bilo glatko i mirno, a pod koprenom Noći, u boji sivoga mulja, uz žubor vode, pojavili su se valovi i bjeličasta pjena, a potom je na površinu izronila glava ...

Eee, da! Malo će Athumanunh stati, prelistati svoje stare prašnjave knjige, ne bi li Vam pronašao još kakvu misteriju, a priču nastaviti sutra. Lijepo se odmorite i ugodno provedite ostatak dana, a čija je glava izronila i što će se dalje dogoditi Athumanunh Vam napiše sutra.