Hrvatska božanstva: Vole se,

svađaju, kradu i varaju


Stara slavenska božanstva bila su prilični lopovi, a to sam još i pristojno rekao - kaže dr. Vitomir Belaj. Vrhovna božica naših predaka, Mokoš, preljubnica je koja pola godine živi s mužem Perunom, a pola s ljubavnikom u njegovu podzemnom svijetu, suparnik Veles otima Perunu sina koji se oženi rođenom sestrom, a onda je prevari...

Hrvatski je panteon nastanjen božanstvima koja se ne ponašaju svetački, nego vrlo ljudski: vole se i svađaju, kradu i varaju, popuštaju incestuoznim strastima, piruju i rađaju potomke - ali uvijek istim redom i uvijek iznova.

Slijed zbivanja u životima bogova mitsko je shvaćanje tijeka godine koje seže u davnu indoeuropsku prošlost, a po njemu se se ravnali i naši drevni preci koji su dramu što se odigrava među bogovima utisnuli u krajolik oko sebe i u mnoge kasnije običaje, piše dr.Belaj u knjizi “Hod kroz godinu” u kojoj rekonstruira prahrvatski mitski svjetonazor.

Knjigu je dr. Belaj, redoviti profesor na studiju etnologije i kulturne antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i ovogodišnji dobitnik Nagrade za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva, namijenio studentima, ali i običnim čitateljima kojima će raspršiti uvriježene predožbe o neukim poganima te otkriti, kaže Belaj, “dobro promišljen i ozbiljno obrazložen sustav”. Drevna poganska prošlost i kršćanstvo kojem Hrvati duboko pripadaju nisu u konfliktu.

- Sam Isus rekao je da nije došao „promijeniti zakon”, nego ispuniti ga. Nije govorio o novom religijskom sustavu, nego o promjeni stava, o tome kako treba opraštati neprijatelju i voljeti bližnje - kaže Belaj te napominje kako su poganski Slaveni prihvatili kršćanstvo kao komplementarnu nadogradnju staroga poganstva.

Praslavenski se svjetonazor jedva razlikovao od onoga u Starome zavjetu pa čak i, primjerice, Apostolsko vjerovanje prema strukturi gotovo potpuno odgovara tzv. „šamanskom putu”, a šamanizam je postojao još i prije pojave homo sapiensa.

Mitovi su pripovijesti o zgodama bogova koje se odvijaju izvan našeg svijeta i vremena, ali bitno utječu na naš život, a u predcivilizacijskim društvima činili su neodvojivu cjelinu s obredima čiji je svrha bila ponavljanje stvaralačkog čina iz Pradoba kako bi se, uvijek iznova, uspostavio Red i nadvladao Kaos.

One koji ne vjeruju u nazočnost božanskoga u ustroju svijeta možda će lecnuti činjenica da različite etničke zajednice iz različitih dijelova svijeta dijele gotovo identični mitski svjetonazor u kojem je stvaralačkom Redu mjesto gore, u krošnji stabla svijeta, dolje, u korijenju, svijet je Nereda i mrtvih, a u sredini živimo mi.

I Praslaveni i prvi Hrvati tako su vidjeli uređenje svijeta, ali kako do dodira s kršćanstvom nisu bili pismeni, njihova se vjera može rekonstruirati samo prema malobrojnim i nepouzdanim izvorima kao što su zapisi kršćanskih misionara koji uglavnom nisu poznavali slavenske govore pa uz točne podatke sadrže i zabune.

Recimo, u 11. stoljeću svećenik Adam iz Bremena pogrešno je božanstvo nazvao - Radigost, pogrešku je prenio Helmold u kronici koja je kasnije i tiskana i tako nepostojeći “bog Radigost” do danas figurira u slavenskom bajoslovlju.

Zbrci su pripomogli i hrvatski renesansni pisci poput Držića i Gundulića koji su mitsku Dubravu napučili izmišljenim božanstvima kao što su Davor i Lero čija imena, kaže Belaj, “i danas zadaju dobronamjernim, ali nekritičnim mitolozima dosta glavobolje”.

Na temelju folklorne građu, te znanstvenih istraživanja, Belaj sastavlja živu sliku prahrvatskog mitskoga svijeta čiji je glavni protagonist mladi bog vegetacije, Jarylo/Juraj, sin gromovnika Peruna, koji se rađa na posljednju noć stare godine, a odmah nakon rođenja otima ga Veles i odvlači u drugi svijet. Ali Juraj se vraća u proljeće - “Kuda Jura hodi, tuda polje rodi” - i prosi ruku sestre Mare, ne znajući da mu je sestra.

Brak se sklapa na Ivanje kad Juraj postaje prevrtljivi Ivan jer, dok mu je otac Perun božanstvo Neba, a majka Mokoš Sunce, on je vezan uz Mjesec i njegove mijene. Ivan vara Maru i zbog toga ga ubijaju, a ubojstvo sina vrhovnog božanstva najveća je žrtva koja osigurava obnovu poretka svijeta. Mara se nakon smrti brata ljubavnika pretvara u okrutnu Moranu te i ona umire pred kraj godine, kad priča počinje ispočetka.

Svoje su bogove, čini se, naši preci ugradili u prostor u koji su se doselili. Nove spoznaje do kojih je došao Belajev student Andrej Pleterski govore o trokutnim strukturama u prostoru u kojima se najviša točka vezuje uz Peruna, ona niža uz njegova suparnika Velesa ili sina Jurja, a točka blizu vode s Mokoš.

Takvih “svetih trokuta” ima u Hrvatskoj na više mjesta, kod Ivanca, nad Žrnovnicom, na Učki i kod Opatije, a ako ih shvatimo kao ideograme, može se reći da su nam praslavenski pogani ostavili sofisticirani pisani trag o svojoj vjeri - samo je pitanje znamo li ga mi točno pročitati.

Dr. Belaj upozorava da postoje dvije vrste trokuta: kod većih se toponimi odnose na tri vrhovna božanstva, dok je kod manjih naglasak na Jurju. Može se pretpostaviti da su veći trokuti plemenski, dakle, da su ih ucrtale prve političke teritorijalne organizacije, dok su manji povezani sa seoskim zajednicama.

- Malom čovjeku važan je bio Juraj, bog vegetacije, jer je njega zanimalo hoće li mu roditi pšenica, dok su se žrecovi i poglavari bavili uspostavom uredna ustroja svijeta na novom teritoriju. Slaveni su se odlučili nastaniti baš na ovom prostoru, ali da bi ga doživjeli kao svoj, morali su ga urediti kako je Bog uredio svijet na početku. Jer u drevnim kulturama samo je naš svijet sveto mjesto, ostalih nema - objašnjava dr. Belaj.

Sveti "pečat" u prostor naši su pretci stavili u svečanom obredu koji se odigrao samo jednom, a kasnije ritualno ponavljao i može se reći da je temelj naše nacije položen upravo u tom važnom trenutku u davnoj poganskoj prošlosti koji nas legitimira kao zakonite vlasnike naše domovine.

Kod Slavena se mitski svjetonazor zadržao dugo nakon što su prihvatili kršćanstvo jer su se naši seljački preci za svaku sigurnost pridržavali drevnih obreda koji su im jamčili da će im polja roditi i da će se sve odvijati uobičajenim redom.

S vremenom su se obredi izmjestili ili izmiješali pa su mnogi hrvatski kršćanski običaji - od bojanja pisanica do kićenja bora - tek tanka kora na drevnim mitovim. Tako Belaj u hrvatskom Badnjaku prepoznaje vedsku frazu koja označava posljednji dan godine, trenutak kad je vrijeme došlo do kraja, u Kaos. Badnjak je, prema tome, tisućama godina stariji od kršćanskog blagdana rođenja Isusova koji je Crkva uvela tek u 4. stoljeću.

U mitu se krije i objašnjenje zašto se drvo koje se kiti na Božić kod Hrvata zove bor, iako zapravo najčešće kitimo smreku. Naime, na boru je obitavao Perun pa je bor postao stablo svijeta, što se ukorijenilo u hrvatsku predaju pa su Hrvati, kad su krajem 19. i početkom 20. stoljeća preuzeli protestantski građanski običaj kićenja drvca za Božić, uvezene nazive zamijenili borom - stablom od davnine povezanim s vrhovnim božanstvom.


1. Juraj, mladi bog vegetacije, Perunov sin

2. Mokoš, Perunova žena i Velesova ljubavnica

3. Perun, bog groma koji vlada živim svijetom

4. Istarski Silvan, naslovnica knjige prikazuje rimskog Silvana kod Plomina u kojem su Hrvati prepoznali Jurja


Interes za etnologiju od mladosti

Dr. Vitomir Belaj rođen je 1937. u Mariboru u mješovitoj obitelji: od majke Njemice i oca Hrvata, a odgajan je trojezično. U Zagrebu je pohađao IV. mušku gimnaziju, a 1961. diplomirao je etnologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je Fakultetu magistrirao 1966., a 1979. obranio je disertaciju “Kultni vrtići u Jugoslaviji i njihov etnološki okvir”. Predstojnik je katedre za antropologiju, član Hrvatskoga etnološkoga društva, Hrvatskoga folklorističkoga društva; Matice hrvatske; osnivač Studija ethnologica Croatica te dekan na teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik.


Poganska i kršćanska godina

Uskrs poslije Jurjeva - jao si ga nama!

Poganska godina tekla je uvijek istim redom, dok je kršćanska godina donijela pomične blagdane - Uskrs pada na prvu nedjelju po prvom uštapu iza proljetnog ravnodnevlja 21. ožujka pa se može pomicati sve do 25. travnja.

Dakle, moguće je da Uskrs padne na Markovo, iza Jurjeva, što bi značilo da se Perunov sin još nije rodio, a već se vraća iz podzemna Velesova svijeta! U mitskom svjetonazoru to znači da je vrijeme preokrenuto i da je zavladao nered, što mora donijeti nesreću pa staro proročanstvo kaže: “Kad će Marko dati Uskrs, sav će svijet jao si ga vikati!” Puko praznovjerje?

Posljednji put se Uskrs poklopio s Markovim 1943. godine.

IZVOR: Jutarnji list