Mogao bi malo Athumanunh nešto napisati o kraćem povijesno - mitološkom slijedu pojavljivanja vampira kao mitoloških bića. Dakle, ako krenemo od drevnih Egipćana postoje papirusi koji opisuju 'vampirskog duha' koji pije krv maloj djeci, pa onda babilonsko vampirsko biće naziva Ekim. To krilato mitološko biće lovi ljude, nadalje, tu je Lamia kod starih Grka koja lovi mladiće i hrani se njihovom krvi. Rimljani imaju krvoločnog demona naziva Strager.

Zanimljivo je da i Kinezi imaju svoje vampire koji napadaju svoje žrtve u skupini od četiri vampira koji se drže za ruke skakuću oko žrtve prije nego je napadnu. U 15. stoljeću Europu je pokosila 'crna smrt' (kuga) i to je doba kada priče o vampirima bujaju.

Naime, zaraženi kugom imali su crno - plave mrlje po tijelu, a u strahu i neznanju zaražene ljude, koji su doista izgledali kao napola mrtvi, zakopavali bi žive u zemlju, opet u namjeri da se spriječi prenošenje zaraze. Ti živi zakopani u zemlju nerijetko bi užasnuti spoznajom da su živi zakopani rukama izgrebli povratak na površinu, a pri tomu njihove ruke, lice, nokti ... bili su krvavi. Kako ljudi nisu znali objasniti bolest kugu tlo je bilo i više nego pogodno za legende o vampirima koji su prenosili tu strašnu bolest.

Tako se u našoj susjednoj Mađarskoj pojavljuje godine 1443. zapis o vampiru imena Nosferatu. Athumanunh pak u svojoj bilješci o postanku vampira ima zapisano da je nakon strašne Kainove osvete došlo do bijega preplašenih prvih vampira i njihovog organiziranja u vampirske klanove kojih je bio trinaest. Trinaesti vampirski klan nosio je naziv 'Nosferatu' – klan skrivenih.

U ovom vampirskom klanu opet je zlouporabljeno 'pijenje krvi' i 'stvaranje vampirskih potomaka' (vampir se uvijek mogao roditi samo onda kada su u seksualni odnos stupili vampira i čovjek, odnosno, vampir i žena, ili vampirka (vampirica) i muškarac – po Athumanunhu). Tako stvoreni (rođeni) vampirski potomci nosili su direktnu kletvu anđela Ariela (bili su ranjivi i opasni za ostatak vampirskog klana (gnijezda – po Athumanunhu).

'... svako dijete koje tako stvoriš nosit će kletvu tvoju i nosit će sjeme zavisti oca svojega, pa će se međusobno zavaditi i boriti međusobno ...' Opetovanim napadom na ljude prekršen je i dogovor Kaina i mitskog pravednika, pa je klan Nosferatu žestoko napadan i proganjan od moćnih i opasnih mitskih pravednika koji su željeli zaštititi ljudski naraštaj.

Bili su ti ratovi i bitke, između mitskih pravednika i vampira, kao ruža crveni od krvi, a najgore, po vampire dakako, bilo je što su i vampirski klanovi (gnijezda) zaratili međusobno, pa je vampirska moć brzo i propadala, jer tako oslabljene mitski pravednici, ali i obični ljudi lako su ih mogli držati pod nadzorom.

Nadalje, u povijesnom slijedu legende o vampirima pojavljuje se i priča o rumunjskom (transilvanijskom) grofu Draculi za koju pak ste svi već sigurno čuli. Dakle, rumunjski grof Dracula, nosio je ime Vlad Tepeš i doista je živio (od 1431. do 1476.), a otac ga je, kao 'garanciju' političke nagode, bio prisiljen kao dječaka dati u ruke Turcima.

Dracula je strašno mrzio Turke, a tijekom promatranja tadašnjih turskih metoda mučenja (nabijanje na kolac živog protivnika), Dracula je smislio i razvio još okrutnije metode koje će kasnije, tijekom borbe s Turcima, obilno rabiti i primjenjivati. Kada je 1456. postao vladarom Vlaške, Vlad Tepeš tada je naslijedio oca i vraćen je iz turskog zarobljeništva (utamničenja), grof Tepeš dobiva nadimak 'Dracul'.

U obiteljskom grbu Tepešovih postojao je simbol zmaja, a na rumunjskom riječ 'dracul' znači 'zmajev sin' (draco je zmaj – draculov sin – po Athumanunhu). Tako bi se za Draculu moglo možda i napisati da je 'zaslužan tiranin', jer on je službeno pobio oko 30 000 ljudi (Turaka i njihovih rumunjskih pristaša – po Athumanunhu) na vrlo 'originalan' način.

Naime, dao je napraviti čelično zubalo nalik na vampirsko (nešto duži očnjaci – odnosno gornje i donje 'trojčice' – po Athumanunhu) i tim strašnim oružjem kidao je vratne žile žrtvama isključivo noću. Nemojte sada krivo shvatiti ovaj dio Athumanunhove priče. Athumanunh ne odobrava nikakvu tiraniju i nikakvo nasilje i nije pristalica ili zagovornik istoga!

Kada sam napisao 'zaslužni tiranin' jedini naum bio mi je taj što su u to doba turski osvajači doista bili prijetnja u zatiranju ostalih europskih naroda i kultura, a na njihovu okrutnost grof Tepeš odgovorio je još okrutnije, a najvjerojatnije u naumu da ih zastraši, ali i kazni izdajice. Bila su to ružna vremena povijesti, kao i mnoga prije toga, nakon toga, a nažalost i u ovo današnje naše doba ...

Nitko nikada nema pravo na 'zvjerstvo odgovoriti zvjerstvom', Athumanunh to nikada nije i neće odobravati, a posebice ako su ta zvjerstva počinjena nad civilnim stanovništvom, ili pak zarobljenim protivnikom, jer to jednostavno nema smisla. Athumanun je vidio zastrašujuću divotu bitke i valjda poradi toga ne razumije zašto bi pobjeda nakon bitke, ili poraz, morali izgledati zastrašujuće ... ah, opet odluta Athumanunh, vratimo se mi grofu Draculi.

Dakle, Dracula je vodio vlaške i transilvanijske plemiće i vojnike u krvavim i žestokim bitkama protiv turskih osvajača. U bitkama je bio nemilosrdan, a sa zarobljenicima postupao je još nemilosrdnije ... naime, ubijao je zarobljene protivnike vrlo okrutno ostavljajući ih u strašnim ranama načinjenim čeličnim zubima i kandžama po tijelima i tako izmrcvarene i polumrtve jednostavno im je tijela probijao drvenim kolcem, ali tako da bi još neko vrijeme živjeli i umirali u groznoj i nezamislivoj agoniji.

Kada bi Turci pronašli tako izmrcvarene vojnike, ali i rumunjske seljake za koje je Tepeš sumnjao da 'šuruju' s protivnikom, lako su mogli povjerovati da Dracula i njegovi vojnici piju krv zarobljenicima, a potom ih probadaju kolcima kako ne bi postali kao i oni ... legenda lako padne na plodno tlo kad je ljudski strah u pitanju.

No, dobro vrijeme je da Athumanunh ovdje opet završi s pričom, ali za kraj ipak mora ispričati 'Draculin' stvarni kraj. Dakle, grof Tepeš poginuo je najvjerojatnije u turskoj zasjedi, ali ne od ruku turskih vojnika, već najvjerojatnije svojih vlastitih koji su ga nažalost zamijenili u metežu s turskim vođom. Nadalje, turski vojnici odrubili su mu glavu i poslali je svom sultanu Mehmedu, ali obezglavljeno tijelo grofa njegovi vojnici u krvavoj bitki, gdje su poginuli skoro svi, preoteli su tijelo svoga grofa.

Obezglavljeno tijelo Tepešovi vojnici sahranili su ispod oltara u crkvi samostana na otoku Snagov, barem je tako povijest zapisala i zapamtila. No, 1930. godine kada je Tepešova grobnica otvorena tijela nije bilo! Najvjerojatnije je netko 'ukrao i sklonio' tijelo kako bi legenda mogla živjeti i dalje, ili pak možda ... tko zna ... Zaključak donesite sami i vjerujte u ono što želite ...