Kako se s Athumanunhovog 'brda na kojem plaču ptice' vidi predivan pogled na krajobraz susjedne mu Slovenije, red je da Athumanunh onda i napiše jednu priču iz slovenske mitologije. Dakako, nekoliko trenutaka Athumanunh je morao razmišljati prije nego je odlučio koju će to mitološku priču iz Slovenije napisati, pa je naposljetku odabrao priču o vinovoj lozi (trsu – po Athumanunhu).

Tako ta priča o trsu počinje u ono davno doba kada su ljudi živjeli u zemaljskom raju, a radili su samo poradi zadovoljstva, jer imali su sve što im je bilo potrebito za život. No, ljudska neobazrivost i zloća ponekad znaju preći sve mjere i granice, a to onda silno naljuti bogove koji ljude načiniše sebi nalik (bogovi tada vide kroz ljudsku zloću i svoju slabost – po Athumanunhu).

Dakle, kada je 'ljudska zloća' naljutila bogove, oni su poslali potop u prekrasnu dolinu u kojoj još i danas žive ljudi. Svi ljudi su se utopili osim jednoga, njegovo ime je bilo Kranjec, div kojeg je bog varalica Kurent postavio na jedno brdo da stražari. No, voda je potopila i brdo na kojem je stražario Kranjec, pa je on bio prisiljen bježati u sve više planine, a voda ga je neumoljivo pratila i prijetila mu utapanjem. Na kraju jedino što je ostalo Kranjecu, a bio je on ljudina neopisive snage, bilo je da se uhvati za trs (čokot – po Athumanunhu) vinove loze koja je opet, ustvari, bila putni štap Kurenta – boga varalice.

Premda je Kurent znao iznenaditi ljude i bogove svakojakim psinama, vragolijama i smicalicama, Athumanunh će ipak zapisati da je zapravo mitološki Kurent blage ćudi i tako je on na kraju ipak pomogao Kranjecu. Devet dugih godina visio je tako Kranjec na vinovoj lozi Kurentovoj i preživio zahvaljujući grožđu i soku njegovom kojeg će Athumanunh nazvati i vinom. Nakon devet godina potop se povukao, a Kranjec tada zahvali Kurentu na pomoći.

No, Kurent mu objasni da ne treba njemu zahvaljivati već vinovoj lozi. Kurent još zatraži od Kranjeca slijedeće: 'Prisegni da ćeš vinovu lozu uvijek hvaliti i paziti, cijenit ćeš njezin sok više no koje drugo jelo ili pilo!' (Kada ljudi zaborave na Kranjecovu prisegu Kurentu, pa vino stanu u sebe ulijevati bez razloga i potrebe oni se tada napiju i postanu 'blesavi' te ne znaju što rade – po Athumanunhu). Još će tu Athumanunh napisati da 'guske ne bi trebalo hraniti sijenom, a niti bi 'blesavi' ljudi koji ne znaju svoju granicu ikada smjeli piti vino')

No, Kranjec je brzo zaboravio prisegu danu Kurentu, pa se jednom prilikom napio vina. Počeo se svađati s Kurentom oko toga tko od njih dvojice može preskočiti more. Dakako, pobijedio je Kranjec koji je bio i viši i jači od Kurenta. Drugom prilikom opet se Kranjec napije i zapodjene novu prepirku o tome tko će jače udariti nogom o zemlju. Kurent udari nogom, zemlja se rascjepi i ukaza se velika šupljina. Kad pak je udario Kranjec zemlja se prelomi do samog dna na kojem počne teći čisto zlato poput rijeke.

Prepirka se dogodi i treći put oko toga tko će odapeti strijelu najdalje. Kurent prvi odapne, a strijela je letjela punih osam dana prije nego je pala. Tada odapne strijelu Kranjec, a strijela je letjela punih devet dana. Pri padu strijela pogodi pijetla koji je čuvao hranu glavnog boga. Kranjec nije znao čija je to hrana, ali varalica Kurent itekako je znao, pa predloži da se malo pogoste.

Sjednu oni tako i stanu blagovati, a Kurent je stalno dolijevao Kranjcu vina u veliki rog (pehar). Na kraju Kranjec potpuno opit zaspe za božanskom trpezom, a lukavi Kurent se potajno udalji. Kad se 'glavni bog' vratio i za svojom trpezom ugledao pijanog Kranjeca koji mu je još uz sve to i hranu izjeo, silno se tada ražesti 'glavni bog'. Udari on Kranjeca svom snagom tako da je ovaj odletio preko svih  (slovenskih) planina.

Ležao je tako Kranjec mnoge godine sav strven i izranjavan prije nego se otrijeznio. Kad je na kraju ipak došao k sebi više nije mogao mora preskakati, niti u zemlju nogama udarati, a niti se na Nebesa penjati. Vino koje ga je jednom spasilo, drugi puta ga je zauvijek izdalo, ali i pameti naučilo.

Budite tako oprezni, jer u vinu treba uživati, a ne pretjerivati ... zato nemojte biti 'guske' i 'jopci' (jopica je na starom dijalektu Athumanunhovog djeda zapravo majmun – po Athumanunhu) iz ove Athumanunhove priče.