'Maškori' i 'kugači' iz Međimurja

Svake godine u ovo doba, u isto vrijeme, niotkuda i iznenada pojavljuju se strašni 'maškori' i 'kugači' ... izlijeću iz seoskih dvorišta i gradskih haustora, strašni i opasni, ružni i stravičnih izgleda i 'jao si ga' onima koji im se nađu na putu. No, svi ti 'pisijaneki', rogati zvončari, 'lafre', 'štrki', 'čaplje-čapluge', 'pikači', 'klopotci', ili pak 'kurenti' ... zapravo su tu 'zalutali' iz davnih mitoloških vjerovanja za čovjekovim potrebama otjerivanja oštre zime, zlih duhova, ili pak nekih sličnih uroka ...

Kaj su to 'maškori'?

Nekada davno, pa i danas, na 'fašinsku nedelju' i na sam 'fašnik' (utorak nakon nedjelje fašinske – po Athumanunhu) spremali su se 'maškori', a to pak su maskirane skupine i po dvadesetak ljudi koji su se maskirali u lijepe maske i predstavljali lijepe događaje kao što su svadba, ali tih dana uloge su se mijenjale i miješale na vesele i smiješne načine. U mladenku bi se obično maskirao krupni muškarac, a u mladoženju pak sitna djevojka, a ponekad je to doista imalo veze i sa kakvim stvarnim događajem, pa se na taj način zapravo izrugivalo.

'Starešina' (glavni svat u Međimurju, onaj koji vodi svatove – po Athumanunhu) je bio obično jača ženska osoba što je na neki način isto bilo ruglo jer 'starešina' zapravo uvijek na svadbama sjedi s mladencima za prvom tablom (tabla je po međimurskom stol – po Athumanunhu ) gdje se uvijek donosilo najbolje jelo i najbolje piće. Kako je Međimurje nekada bilo vrlo siromašno, a živjelo se većinom od poljoprivrede, moralo se štedjeti na hrani, pa su svatovi (osim 'starešine' i mladenaca) dobivali 'siromašnije obroke'.

Svatovi su uz kolinja, 'mlaćenje' (žetva) i karmine bili uvijek za Međimurce lijepa prilika da se malo više pojede i popije, jer u donjem djelu Međimurja nije bilo puno vina. 'Hižni japek' (otac od mladoženje ili mladenke – po Athumanunhu) je tako bila jača žena, a 'hižna mamica' (majke mladenaca – po Athumanunhu) pak sitniji muškarac što je u vezi i sa gazdovanjem u 'međimurskoj hiži' (kući) gdje je muškarac bio gazda, a u stvari ja gazda bila žena (tako je još i danas – po Athumanunhu). Tu je još bila kombinacija 'staro-mlado' gdje se starija cura udavala za mladog mladoženju, a u naravi je to bilo obrnuto, jer su roditelji 'udavali' mladu djevojku za starijeg mladoženju zbog imetka, pa je onda ta fašnička svadba bila kao kronologija događaja u proteklom vremenu.

Sve te maskirane osobe bile su lijepo i čisto obučene a preko lica su imale dio zavjese ili kasnije najlonke (ženske čarape), a većina se samo našminkala s crvenim krep papirom koji je puštao boju, pa su maškare imale na licu nacrtana crvena srca ili 'karo'. Svadba je išla po kućama gdje su ih domaćini častili vinom i kolačima, a bili su to većinom krafne ili 'hitači' (opet međimurski tradicionalni kolači u obliku pljosnatog kamena, a tako su i bili tvrdi – po Athumanunhu).

Nerijetko je to bila i prilika da mladić uđe u kuću djevojke, da se sastanu na kratko i dogovore, ili ako je djevojka odbijala mladića da joj se približi i malo je 'popeta' (petanje je po međimurskom zapravo šlatanje, štipanje – po Athumanunhu). 'Maškori' su uvijek radili male spačke. Većinom se išlo uz pjesmu i muziku kao i pravi svatovi. Ponekad su se 'radili' sprovodi (sahrane) na izokrenut način, ali i neke druge povorke.