Geffroi de Monmouth, velški učenjak, biskup i autor djela Vita Merlini (Merlinov život) iz 1148.g., i Robert de Boron, anglonormanski pjesnik koji je koncem 12. st. napisao Merlina, zaslužni su za obnavljanje Merlinova lika, koji se do tada smatrao bretonskim prorokom iz keltske legende; pretvorili su ga u sina demona i djevice, pridodali mu nadnaravne moći, i uveli u legendu o kralju Arturu, čak navodeći njega, a ne Artura, kao osnivača vitezova Okrugloga stola u 6. stoljeću.

Merlin se navodno rodio u Walesu oko 470.g., nekoliko godina prije Artura. Otac mu je bio rimski sudac, a majka vestalka (djevičanske svećenice posvećene rimskoj božici ognjišta Vesti), koja se kasnije povukla iz reda. U Rimskom se carstvu takav čin kažnjavao smrću pa je Merlinova majka, kako bi spasila život, tvrdila da je bezgrešno začela, te sucima objasnila da su dijete koje nosi odabrali bogovi. Kada se dijete rodilo, nazvala ga je Ambrozije, što znači besmrtan (budući da je ambrozija mitska hrana bogova).

Ambrozije je kasnije postao Merlin, a bio je ne samo bard, pjesnik, glazbenik i pjevač, već i druid, vidovnjak, čarobnjak i savjetnik Ambroziju Aurelijanu, kraljeviću koji je oslobodio britanski otok suprotstavivši se, negdje koncem 5. st., kralju i protjeravši njegove saske saveznike.

Prema legendi, britanskog su kralja jednoga dana njegovi vidovnjaci i čarobnjaci upozorili da mu se prijestolje našlo u opasnosti. Tvrdili su da je osoba za to odgovorna zapravo zao duh koji se suprotstavlja njegovim namjerama pod krinkom dječaka rođenog bez oca. Vladarevi vojnici krenuli su u potragu za tim djetetom te pred kralja doveli Ambrozija, budućeg Merlina, koji je tom prilikom iznio svoje prvo proročanstvo. Pred kraljem, njegovim vidovnjacima i čarobnjacima, otkrio je da se ispod zamka nalazi veliko jezero, te da je na njegovu dnu školjka u kojoj su dvije zmije: jedna crvena, a druga bijela. Kada su se njegove riječi pokazale točnima, školjku su razbili, a zmije oslobodili. Bijela je potom žestoko napala crvenu i u tri ju je navrata gotovo nadvladala. No crvena je nakon nekog vremena ipak stekla prednost i otjerala bijelu zmiju. Ambrozije je objasnio da bijela zmija simbolizira stijeg kralja i njegovih saveznika Sasa, a crvena britanski stijeg. Predvidio je i da će, nakon što ih izdajnički kralj triput nadvlada, Briti napokon ustati i protjerati tiranina i njegove barbare. Tako je doista i bilo, te je, prema legendi o Arturu, to proglašeno prvim Ambrozijevim čudom i prvim pravim proročanstvom. I tako je britanski bard postao druidom Merlinom.

U keltskoj legendi druid nije bio tek svećenik koji štuje drveće, izvore, stijene, mitska šumska stvorenja i duhove vatre, zraka, zemlje i vode. On je ujedno i liječnik, iscjelitelj, filozof, astrolog, čarobnjak, vidovnjak, pjesnik, glazbenik i učitelj, a imao je i značajan utjecaj u politici. Stoga se Merlina smatralo ključnim likom druidizma. Ostalo su učinile mašta i fantazija.

Nakon smrti Ambrozija Aurelijana, kraljevića koji je oslobodio Britaniju, Merlin je postao bardom njegova nasljednika, kralja Artura, kojemu je bio i vidovnjak, astrolog, čarobnjak i politički savjetnik. Pomagao je kralju tijekom junačkoga otpora, rata koji je koncem 6. st. opustošio zemlju, i tijekom kojeg su Briti, koji su se sklonili u Wales i u Cornwall, sa sjevera zemlje protjerali barbarske horde Sasa, Juta i Angla, koje su zauzele njihov otok. Pobjede kralja Artura bile su toliko dojmljive da su začudile njegove suvremenike, koji su ih pripisali njegovim nadnaravnim moćima.

Potkraj života, približno oko 560.g., Merlin je bio svjedok bratoubilačkog rata između velških i škotskih Brita, no ovoga je puta bio nemoćan. Ta je epizoda imala kobne posljedice po njegovo duševno zdravlje, kao i po njegovu vjeru u ljude. Vratio se u divljinu i nedugo zatim umro kao pustinjak negdje u šumama Cornwalla, okružen duhovima prirode. Druid, prorok i čarobnjak Merlin postao je junak legendi, a pretskazao je, između ostalog, rođenje kralja Artura, otpor Brita i poraz barbarskih osvajača.

Legenda se ubrzo proširila i izvan britanskog otočja, širom kršćanskoga svijeta. Nedugo nakon Arturove i Merlinove smrti papa Grgur Veliki poslao je nekolicinu redovnika benediktinaca da pokrste Brite. Tijekom stoljeća koje je uslijedilo, potraga za svetim Gralom pridala je novu dimenziju legendi o Arturu i Merlinu, postavši tako glavnom težnjom i ciljem vitezova Okrugloga stola. Kršćani su legendarne podvige arturovskih junaka isprepleli s biblijskim pričama, da bi na taj način lakše širili nauk o Kristu.

(D. Colin)