(...) Vi Svjetlonoše, možete čuti glas rijeke i izraziti ga, možete čuti glas vjetra i izgovoriti riječi koje vjetar ne može izgovoriti bez ljudskog govora. Vi Svjetlonoše možete se pomiješati s esencijom šume, duhovima kiše, duhovima svih živih bića koja gmižu, možete ih vjerno predstavljati i iz njih izvlačiti ono najbolje.

Svjetlonoše, vi ste Zvjezdana prašina, Smrznuta Svjetlost Zvijezda, a mi to nazivamo čistom materijom. To je oblik umjetnosti na kojem radimo već dvadeset milijardi godina. Isklesali smo vas u zvjezdanim sustavima, galaksijama i svemiru svjetova duginog spektra. Vi Svjetlonoše ste naša Djeca Svjetla! Vi Svjetlonoše vi ste Djeca Dva Svijeta!

Mi Nebesnici smo ta viša inteligencija koju tražite u galaksijama. Mi smo potomci praiskonske Enhu ptice i sad se vraćamo kako bi vas naučili letjeti.

Probudite se Svjetlonoše! Vaši učitelji ljubavi kruže oko Jutarnje zvijezde, spiralno se spuštamo i dolazimo se odmoriti među vama. Slijećemo na more vaših snova, na rubove vaše povijesne obale ... (Nebesnici Svjetlonošama)

Ruke raširene dopiru do Alantaelova grla kojemu ovo sigurno nije bio prvi put da je životinja nasrnula na njega idući za njegovim vratom. Alantaelovi brzi refleksi dobro su mu poslužili dok se otkotrljao s kreveta. Nije prošao ni trenutak prije nego što ga je napadač ponovno pokušao napasti, uznemiren svojim prvim neuspjelim napadom.

Zgrabivši srebreni svijećnjak s noćnog stolića pored kreveta Alantael se pripremi za još jedan napad iz mraka koji je ubrzo došao opet usmjeren na Alantaelovo grlo. Ovaj put pokušaj nije bio uzaludan, iako ne baš uspješan. Svijećnjak je Alantael iskoristio kao neku vrstu štita. Napadačev napad bio je usmjeren prema Alantaelovom vratu, snažan ugriz zgrabio svijećnjak umjesto vratne arterije prema kojoj je bio usmjeren.

Napadač je napokon shvatio da je njegov plijen sada naoružan, oklijevao je na sekundu, jer nikada prije nije imao ovakav problem sa svojim plijenom. Kako se žestoka bitka sada nastavljala, bivakšator se pretvarao u kaotično bojno polje. Rijetki namještaj je bio prevrnut, jastuci rastrgani, a razbijene staklene čaše u komadićima bile su razbacane po podu. Napadača obuzme slijepi bijes, pa nemilosrdno nasrne na Alantaela, čiji su udarci sada bivali sve precizniji.

Tijelo napadača kretalo se brzom preciznošću, pokazujući okretnost i gracioznost iskusnog grabežljivca. Sa svakim izmicanjem analizirao je Alantaelove pokrete, proučavajući njegove obrasce kako bi pronašao trenutak ranjivosti.

Svijećnjak je sada Alantaelu služio kao privremeno oružje kojim je zamahnuo poput moćnog mača, ciljajući u bilo koji otkriveni dio napadačeva tijela. Međutim, činilo se da je napadač imun na bol, kao da ga nisu pokolebali udarci koji su pljuštali po njemu. Njegov se neumoljiv napad pojačao, kao da je vođen nadzemaljskom odlučnošću.

Dok je bitka bjesnila, prostorija šatora je odjekivala od zvuka njihovog sukoba. Napadačevi bijesni urlici (vriskovi) pomiješali su se s Alantaelovim gunđanjem od napora, stvarajući simfoniju nasilja. Platno šatora svjedočilo je o njihovoj žestini, noseći tragove i ožiljke njihove borbe.

Odjednom u šator upadnu dvojica Svjetlonoša iz sastava noćne straže bivka, što pak na trenutak odvuče pozornost napadača, a tu njegovu neopreznost brzo iskoristi Alantael i snažno tresne napadača po glavi. Napadač klone i sklupča se na pod šatora.

Alantael upali svijeću čija svjetlost obasja lice djevojke s četiri bijela prijeteća očnjaka koji su izranjali kroz krvavo crvene usne. Hladnooka, usamljena noćna lovkinja izgleda ... Brzo, sputajte je srebrenim verigama i posjednite za stol!

Kad je Hladnooka napokon otvorila oči, ugledala je Alantaela koji je sjedio preko puta nje, ali sada su u šatoru bili i Alantaelovi odanici Svjetlonoša, a srebro je sputavalo svaki njezin pokret. Kako se zoveš djevojko? Mirno je pitao Alantael. Negra! Kćer Noćomiša gospodara ovog dijela Noćošume ...