… što pak se varalice Lokia tiče, bilo je nekako ovako: - Kad mu prvi put napamet pade da bi mogao slobodno pomoliti svoj nos u Asgardu učini on to tako što je sa sobom doveo neobičnog, osmonogog konja, potomka svojeg, imena Sleipnir. Loki pokloni Sleipnira Odinu, govoreći: ''Nema konja koji će trčati ukorak s ovim. Ovaj će te, Odine, ponijeti preko mora, preko Neba, u zemlju mrtvih i natrag.'' Doista, kako Loki obeća, Sleipnir nikada nije iznevjerio svoga gospodara Odina.

No, ostalo Lokievo potomstvo nije bilo nimalo nalik dobrom Sleipniru, već su svoju zloću naslijedili od oca svoga, varalice Lokia, napola diva i majki svojih žena divova. Prvi i najopasniji bio je Fenris – vuk, druga po redu, ali ništa manje zlobna bijaše Lokieva kći zmija Jormungand (Midgard), a treća bijaše Hela, ljubavnica Smrti, koja se gostila glađu, a gojila bolešću.

Kad je dobri bog Odin razabrao da to troje strašne Lokieve djece slobodno luta Svijetom i ljudima zlo nanosi, on zapovijedi da se to troje dovede preda nj. Odin baci zmiju Jormungand (Midgard) u hladni ocean, a kako je ova bila golema, tijelom je svojim cijeli Svijet ovila i vlastiti kraj repa zagrizla. Helu Odin progna u Niflheim, Zemlju mrtvih, te joj dade vlast nad svima koji umru od bolesti i starosti.

No, s Fenris – vukom nije tako lako mogao izaći na kraj. Jedino se bog rata Tyr odvažio hraniti ga, ali doskora i on shvati da će ovaj postati toliko jak i biti spreman na ugrozu svega i svakoga. Bogovi načine jak lanac i njime sputaju vuka, ali se ovaj oslobodi jednim udarcem. Pokušaju bogovi opetovano s još jačim lancem. Fenris – vuk iznova se oslobodi.

Ovo zabrine Odina, pa se on za pomoć obrati patuljcima zemlje Nidavelir. Načiniše tada patuljci Gleipnir – uže čarobno, meko poput vrpce svilene, no, istodobno jače od najjačeg lanca ili kovine. Patuljci Gleipnir načiniše od posebnih sastojaka: 'zvuka mačjih koračaja, ženine brade, korijena planine, medvjeđih tetiva, ribljeg daha i ptičjeg ispljuvka.'

Odvedu tako bogovi Fenris – vuka na usamljeni otok i izazovu ga neka slomi Gleipnir. Sluteći klopku, vuk pristane da ga sputaju, ali pod uvjetom da jedan od bogova stavi ruku u ralje njegove, kao jamstvo dobre vjere. Opet, hrabri bog Tyr svoju ruku stavi u čeljusti vučje.

Bogovi sputaše vuka sponama svilenim Gleipnira. Vuk se stade trzati i otimati, ali se spone svilene sve više zategoše oko vrata njegovog. Pomahnitali Fenris – vuk stisne svoje goleme čeljusti i odgrize desnu ruku bogu Tyru. Premda su Odin i njegovi bogovi znali da mora doći vrijeme kada će se Fenris – vuk osloboditi i donijeti im smrt i propast, nisu ga usmrtili. Sudbini ni bogovi ne mogu pobjeći, pa samo rekoše: ''Što mora biti, neka bude.'' … -