U tim davnim danima, na samom rubu Poznatoga svijeta, u samom srcu doline Sylenca, usred Grada prozirnih zidova, Ledenog grada Asgrada, u ono Strašno i Nezamislivo doba, onda kada je Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje, spustila se još jedna beskrajna noć nad šumom srebrenog bora. Tama je prekrila redom predivne šume srebrenog bora.

Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora Južnih, Noć Joj polako ukrade Dan, a Zvijezde Je iznenada opkole. Potom pak, Noć nikako da Joj napokon pokloni San, a Ona slijedeći ritam srca svog i ne znajući probudi Legendu koja je predugo spavala. Da, pogodili ste! Ona je usred ledenog grada Asgrada, Ona je točno tamo gdje je to od nje i Legenda tražila. Sychythe napokon mogu usnuti predivan San koji su do sada sanjali otvorenim očima, ali umjesto da spava, Ledeni grad potpuno je budan u taj kasni sat, a evo što o tomu priča Legenda: Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj pogled zastane na dva snažna ratnika. Sonsyreya ih prepozna, bio je to general Paska u društvu generala Peksa.

Ta dva alandska generala u ovo gluho doba noći nešto su žustro raspravljala. Pogled Sonsyreye potom odluta na snažne bedeme gdje ugleda generala Zumaha koji je nešto pokazivao stražarima, ratnicima Čuvarima Zimskog bedema. Sada pak Sonsyreyn pogled stane munjevito lutati Asgradom, a gdje bi Joj god pogled stigao Ona je vidjela nekog od alandskih Vitezova vjetra. Njezina svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, gusta crna kosa pozorno i dugo češljana, a koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, sada je bila vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Noć je stigla već na polovicu, a Njega još uvijek nije bilo.

Sonsyreya se tada odmakne od prozora i zagleda se prema vatri koja je širila ugodnu toplinu pozorno uređenim odajama dvornica Mynetonkha palače. Ugodna toplina miješala se je s blagim i ugodnim mirisom bijelih alandskih ruža koje su rasle, cvale i mirisale jedino u ovim nepreglednim prostranstvima ledene doline Sylenca. Sonsyrey se zamisli: 'Zašto su svi oni budni u ovo doba noći? Zar oni doista ne trebaju spavati, piti ni jesti, kada je On u pitanju i zar …'

Iznenada Sonsyrey se skameni i preplašena ustukne jedva tiho prozborivši: 'O boginjo blaga! Oh, Alanđanine, ti i tvoje budalaste dječje igre! Danima već drhtim i bojim se lutajući ovim mračnim i tajnovitim šumama, a sada se Ti pojavljuješ niotkuda! Zar doista želiš da izgubim razum?!' Iz najdaljeg i najtamnijeg kuta Sonsyreyine sobe iznenada se pojavio On. Andraghonh, Gospodar zaboravljenih, miljenik strašnoga vjetra Actyalana.

'Zar nisi došla ovamo da me vidiš, crnokosa? Zar nisi lutala Mynechyzom i danima me tražila? Sada kada si me napokon pronašla i vidiš me, ti se ljutiš na mene. Ja te ne razumijem, plavooka princezo Toplih mora Južnih.' Na trenutak je bio zbunjen Alanđanin.

'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a ti mi svake noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ. Andraghon se nasmije i nježno, ali i dovoljno snažno zagrli mladu dyadonskhu princezu čije je srce treperilo, ali sada više ne od strašne zime alandske, nego od neizmjerne ljubavi prema ovom neobičnom dječaku koji ni prijatelje, a ni neprijatelje više nije ostavljao ravnodušnim.

'Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu nevjerojatnu i svijetlu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine, dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …'

Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme opet (po tko zna koji put) su se napunile suzama i stale se presijavati u neobičnom spektru boja milijuna Zvijezdi koje su opet blistale nad šumama srebrenog bora kao u ono Prvo doba kada su tu bili Slavni gradovi i moćna kraljevstva koja se još uvijek sjećaju Atlantide. Usne dvoje mladih, usne najljepše Palmine Leptirice, djevojke koja je polako poprimala ljepotu koja je krasila još samo vile Charyzmhe i usne dječaka koji je sada već stasao u najboljeg ratnika kojeg je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, nježno se spoje i ostanu u dugom strasnom poljupcu čvrsto zagrljeni.

Tisuće vatri koje su okruživale u nekom misterioznom prstenu Ledeni grad Asgrad, grad prozirnih zidova iznenada snažnije zaiskri, a milijuni iskri polete u plavetno nebo gubeći se u svijetlosti milijuna Zvijezdi.

Neobično jutro, istodobno hladno i toplo, stane se buditi uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a Alanđani Vitezovi vjetra tajnovito stanu nestajati u šumama srebrenog bora izgovarajući riječi koje su samo njima bile razumljive: 'Tanghatanunh, Starghatanunh, Nyghthanunh, Alantanunh …' na samom rubu šume koju oni nazvaše Welhfahr dočekaju ih snažne i visoke sjene. Vitezovi vjetra pozdrave se s njima riječima koje su opet samo oni razumjeli, a Sychthe zapamtili: 'Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Xawyarha!' Sjene pak im jednoglasno uzvrate: 'Nek' je Jutro spokojno Vama koji hodate uspravno!'

Nakon toga misterioznim šumama srebrenog bora, šumama Mynechyz, Welhfahr, Kayonash i Taweghe začuje se pjesma. U početku tiha najtiša, a potom glasna najglasnija, potom blaga najblaža, a onda nježna najnježnija, da bi na kraju bila snažna i najsnažnija …

Da, tako je to bilo u tim davno prije zaboravljenim danima tog Strašnog i Nezamislivog Vremena. U ono doba kada je pijesak Wananunhe bio crven kao ruža, a Vrijeme je bilo staro već polovicu. Ah, da zaboravio sam Vam napisati riječi te neobične pjesme.

Riječi su mogle ići nekako ovako, ne, išle su baš tako:

'Kada ti Noć napokon ukrade Dan
i donese ti plavetni San…

Kada te Zvijezde opkole
i sakriju tvoje tragove…

Ti samo slijedi ritam srca svog
i slušaj samo duše svoje glas,
a kada se Nebo otvori iznad Vas,
Ti ljubi mu lice u mraku srebrenog bora,
da napokon započne novi Dan …'

Da, siguran sam da su riječi bile baš te, možda ne tim redom, ali zar je to uopće i bitno? Andraghonh i Sonsyreya napokon su bili zajedno, a daleko dolje u prokletoj zemlji duhova, u zemlji Wananunhy Zlo je cvililo i presavijalo se od bola, jer uskoro će zabilježiti i prve poraze …