Naravno, Athumanunh je sasvim siguran da je vaša matematika sasvim solidna i sada bi Vi lako mogli Athumanunhu postaviti pitanje: 'Kako su se samo tri stabljike orosile kad je mitska ptica otkinula četiri cvijeta za četiri Dive?' Eh, četvrta stabljika bila je Morenina, a njezina priča pak nije lijepa i bajna kao što su priče Ivane, Zorane i Bojane, pa zato slijedi Athumanunhova priča o nesretnoj četvrtoj divi što postade kraljica Zla.

Dobro, ide onda priča o Moreni na samo Athumanunhu svojstven način. Dakle, dok je Dobro Svijetom hodilo nad ružinim listovima i trnjem, a Istina stalna i puna svoj vječiti san o Ljubavi sanjala, u veseloj igri vrijeme su kratile dive Nebeske. No, iznenada toj igri pridruže se i tri Nore božanske, pa igra poprimi tajnoviti i mističan tijek, a potom dvije od njih se izdvoje i stanu nešto šaputati te se djevojačkom nevinošću kikotati slatko.

Bile su to Morana i Usudnica koje su napustile kolo, što plesale su ga Dive i Nore, pa se zagrljene uputile na obalu Jezera istine. Na tom putu pratile su ih ptice nebeske, ali i crni gavran kojeg ove dvije božanske ljepotice u svojoj nevinosti i mladosti nisu primijetile. Odjednom primijete one svoja lica u bistroj vodi jezera, pa se stanu prepirati čije je lice ljepše. Ljutito se uhvatiše za kose i počupaše se, no, primijeti ih Svebog i puhne snažno između njih u namjeri da ih razdvoji. Namjera Sveboga uspije, ali kose Moranine polete nošene čistim zrakom i završe u moru, potonu u dubine gdje zahvati ih ponornica Jahorika koja ih odnese u Paklenu.

Na obalama rijeke Jahorike, 'rijeke uzdaha', Zlomir (utjelovljenje Crnoboga – po Athumanunhu) osjeti neopisivu želju koja mu obuzme cijelo zlo srce i venama potjera gustu krv, ali to nije bila Ljubav. Pretvori se Zlomir u daždevnjaka, izađe rijekom Jahorikom iz carstva Zla i sjena, pa se obalom zaleti u obličju Demonskog jahača i nečistim zlim rukama dograbi Morenu.

Uzalud se nesretna diva Morena otimala, jecala, grebla i plakala, ali zagrljaj Zla bio je neraskidiv. Odvuče je Zlomir tako u Tamnograd i utamniči Morenu između njegovih tvrdih i neprobojnih zidova Zla. Grčila se Morena u bolu, oči predivne postadoše izvori nemoći, a snaga i volja sve su joj više kopnjeli dok napokon nije postala potpuno iscrpljena i bezvoljna.

Taj je trenutak čekao Zlomir, pa on priđe Morani u obličju mladog i zgodnog mladića nudeći joj ogrlicu, broš, nar i naušnice. Na trenutak Morena se zbuni, ali i polakomi na darove. Pokloni Zla je zavaraju i u njezinim očima zasvjetluca ljubav koja joj osvijetli zatočeničke dane, pa ona napokon zaboravi gdje je i što joj se dogodilo. Zagrize Morena nar i crvena slast uzburka joj krv i svijest, pa se ona prepusti Zlomiru.