Dobro, na red je došla i priča o nastanku i postanku Zla. Na samo sebi svojstven način Athumanunh će napisati priču i opisati način kako je na Svijet došlo Zlo. Krenimo redom onda, ali prije nego Athumanunh počne pisati svoju priču, koja će se najvjerojatnije i odužiti, mora Athumanunh nešto i objasniti.

Dakle, kada bi Vas kojim slučajem Athumanunh upitao: 'Postoji li hladnoća?' Najvjerojatnije, ako ne i sigurno, veliki dio Vas odgovorio bi potvrdno. No, po Athumanunhu, to nije točno! Po Athumanunhu hladnoća ne postoji, to je samo trenutak neopreznosti topline koje nema. Dobro, idemo onda i na drugo pitanje Athumanunhovo: 'Postoji li tama?' Neki će se sada dvoumiti, ali opet bi veliki dio Vas odgovorio potvrdno, a Athumanunh bi opetovao: 'Ne, tama ne postoji! To je samo odsutnost svijetla!'

Na kraju dolazimo do posljednjeg pitanja, a to je: 'Postoji li Zlo?' Naravno, sada bi već veliki dio Vas, prethodno poučen Athumanunhovim kratkim tečajem, trebao odgovoriti negativno – Zlo ne postoji! Zlo je samo odsutnost Dobra zapisao bi Athumanunh, ili kako Athumanunh voli primijetiti – Zlo pobjeđuje samo onda kada mitski pravednici poput Athumanunh ne poduzimaju ništa ...

Dobro, pa kako je onda uopće nastalo Zlo i zašto je Stvoritelj bio neoprezan i na trenutak bio odsutan, (jer ako je Stvoritelj stvarao Dobro, onda je On sam Dobro – po Athumanunhu), kako je mogao Stvoritelj dozvoliti odsutnost Dobra? Idemo onda mi opet lijepo od početka stvaranja Svijeta po starohrvatskom bajoslovlju.

U samom početku Pratame bilo je samo Pramore nad kojim je lebdjela Tama, odnosno, Svijetlo je bilo odsutno. Odjednom iz Tame pojavi se Svebog Jakša koji je izgledao mladoliko i snažno, crne bujne kose, vitkog stasa i plavih očiju, a u rukama mu 'rog obilja'. Oprezno Jakša zakorači morem kroz Tamu, ali odmah mu se ne dopadne Tama, pa on snažno puhne u 'rog obilja'.

Kroz Tamu prelomi se snažan zvuk koji se postepeno pretvori u Svijetlo, a Svijetlo razdvoji Tamu od mora i nastane Nebo. No, Tama navali opetovano i počne svom žestinom gutati Svijetlo, ali Svebog prinese rog drugi put usnama i puhne još jače. Zvuk presječe Tamu i počnu se izmjenjivati Dan i Noć. Sveboga ponese stvaralački duh i on rukama zagrabi po dnu Pramora, pa stane mulj razbacivati oko sebe i tada nastane kopno.

Svebog i treći put pune u rog, pa kopnom stanu žuboriti bistri potoci i rijeke, a prema Nebu uzdignu se visoke zelene planine. Vidje Svebog da je to sve Dobro i srce mu zatreperi, pa on i četvrti put prinese rog ustima i snažno puhne. Zemljom stanu pretrčavati umiljate i plahe šumske životinje, Nebom zapjevaju i polete jata veselih ptica, a u vodi zaplivaju brze ribe. Svijet se ispunio Životom, Svijet je postao Dobar i bio je pun Dobroga.

Na Zemlji je tako bilo rođeno Dobro i sve je bilo Dobro, a tada Svebog Jakša primijeti da je sam samcat, jer kako je gledao životinje i biljke, ptice i ribe voljele su se i množile se On silno osjeti čežnju i želju za potomstvom. No, kako, za potomstvo treba dvoje, muški i ženski princip. Razmišlja tako Svebog i odjednom oči mu ispuni čudo dana, a bile su to njegove suze koje kapnu na biljku peruniku. Jakšine suze kliznu opojnim laticama perunike i gle!

Perunika stane bujati, rasti, treperiti sve dok se na kraju nije pretvorila u predivnu ženu lica bijela kao oblak nebeski, kose žute kao zrelo klasje žita, a očiju krupnih i nježnih poput srnećih ... osmjeh joj je bio predivan, a njezina božanska ljepota zablista u očima Sveboga Jakše. Odjednom na Zemlji nastane slavlje neviđeno, jer Dobro je postalo još Bolje i bilo je obogaćeno Ljubavlju što rodi se u srcu Sveboga.

Ljubav je tako slavila posvuda, Nebo je ljubilo Zemlju i Svebog stane graditi Sveti Nav koji će biti prožet Svijetlom, Dobrim i Čistoćom božanskom. Livade se stanu puniti cvijećem mirisnim, šume su zeleno listale, a plemenito drvo hrasta stane se dizati u Nebesa i nadvisivati Svijet. Stane tako rasti Drvo Svijeta u čijim granama veselo skakuću vjeverice, a sa lišća kaplje medna rosa, iz korijenja izbiju životodavne vode bistre koje stvoriše Jezero Istine oko kojeg su pasli mnogobrojni jeleni i šepurili se bezbrojni pauni ... Svebog stane u hlad hrasta i Peharom Vječnosti zagrabi vodu iz Jezera Istine.