Tako je mlad i stasit Zvonimir svakog jutra ustajao rano i nakon rosnog umivanja pozdravio bi se on s roditeljima, pa bi se preko plavetnila Neba uputio 'nebeskim poljima' prema svom dvoru na Nevenplanini. Tog pak jutra, kada je ono još uvijek bilo rano i mlado, osjeti Zvonimir žeđ. Potjera svoga Krilaša niz padine Vratnikplanine prema 'Bunaru želja' u namjeri da ugasi žeđ bistrom vodom hladnom.

Međutim, Krilaš ga odvede zaobilaznim putom i oni se nađu na mjestu koje se tada u Hrvatskom bajoslovlju nazivalo 'mjesto susreta srca'. Put mu se ispreplete s predivnom ružoprstom djevojkom koja je nosila vodu u bokalu zagrabljenu u 'Bunaru želja'. Zvonimir nikada prije nije vidio takve ljepote. Djevojka je bila rumena lica, vedra i nasmješena, a pramenovi kose boje suhoga lišća bili su razasuti po njezinim bijelim ramenima.

Na glavi i u kosi je imala vijenac isprepleten od sviježeg cvijeća, a bila je obučena u prozračnu bijelu haljinu koja je blještala poput snijega. Iz njezinih svijetlo plavih očiju svjetlucala je draž mudrosti i razboritosti. Pogledi djevojke i Zvonimira se sretnu, a vatre u grudima buknu i zaplamte silnim plamenom, pa im se duše beskrajno zaljube.

Bio je to trenutak kada su drevni i stari Hrvati na Nebu ugledali nekakvo novo svitanje, praskozorje budućnosti i neke nove nade, a bio je to zapravo trenutak kada su Zvonimir i Zorana svoj žar ljubavi pretvorili u buktinju koja se silno Nebom razgorjela, poput goluba ta je ljubav poletjela visoko na prijestolje spoznaje božanske i započelo je doba kada je zavladala Istina, Istina prepuna Razuma, Radosti, Želja najljepših i Sreće. Narod drevni i stari hrvatski silnu je toplinu i ljubav osjetio na Zemlji.

Zvonimir sjaše, rasedla Krilaša i od Zorane zatraži gutljaj bistre vode. Ona pak mu, Zorana divna i bajna, ponudi cijeli bokal. Zvonimir otpije dugi gutljaj i vrati bokal Zorani koja tada vodu ponudi i Krilašu koji zadovoljno utaži žeđ. Nakon toga pogledi Zorane i Zvonimira opet se sretnu i stanu se njih dvoje dugo gledati, promatrati i uživati tiho jedno u drugom.

Dok su se tako gledali ispitivački otkriju, Zorana i Zvonimir, tajnu srca i zagonetku duše onoga drugoga. Tada pak se Zvonimir ohrabri. Približi se Zvonimir Zorani, nježno joj usne poljubi, a zatim joj i zlatni prsten pokloni. Silna se svijetlost Nebom prolomi, svijetlost koja na trenutak obasja i vječiti mrak Podzemlja, a na Zemlji se rodi zora što rastjera tmine noćne ...

Porumeni Zorana tada malo od srama djevojačkoga, ali i od sreće što joj ispuni srce i dušu, nježno obori pogled i sagne glavu, te prihvati prsten. Sjeme ljubavi kao da je palo na plodno tlo, jer odmah korijen duboki pusti i plod donese. Ostanu tako zagrljeni Zvonimir i Zorana sve do purpurnog kraja dana, a tada je Zvonimir još čvršće u zagrljaj uze, nježno na Krilaša posjedne, pa pun sreće uzjaše i potjera Krilaša prema Ružicagradu.