Možda će se ova stara priča iz Hrvatskog bajoslovlja nekome učiniti poznatom, pa će je možda i tumačiti i uspoređivati s istom, ali Athumanunh skreće pozornost da priče koliko god bile slične nemaju ništa zajedničkog osim možda temeljne ideje. Dakle, na redu je priča od trenutka kada je 'tamna strana' u Hrvastkom bajoslovlju počela djelovati, a kako je to možebitno bilo i kako se to možebitno dogodilo pročitajte iz Athumanunhove priče.

Od prvog trenutka Zvonimirovog rođenja, od trenutka kada su pauci tek počeli plesti svoje mreže u koje će se kasnije hvatati i isprepletati priče, 'tamna strana', odnosno, Crnobog nije mogao smisliti Zvonimira nositelja svijetla i rastjeratelja tame. Kako je od samoga početka početaka Crnobog bio protiv svega što je Svebog učinio, tako je i Crnobog stvorio Zlomira, sina svojega, kneza tmuše, koji je od prvoga trenutka silno mrzio Zvonimira, ali je i gotovo istodobno silno volio i želio sve što je imao Zvonimir.

Tako je Zlomir odlučio maknuti Zvonimira s Neba i prisvojiti njegove stvari, osobine, ali i zadobiti naklonost ljudi koju je uživao Zvonimir. Poradi toga, odluči Zlomir uzeti obličje Ognjenog zmaja, zašištao je zlokobno i izašao iz Dvorca smrti, te odlučio na 'nebeskim poljima' napraviti sačekušu (zasjedu) za Zvonimira. No, odani Zvonimirov Krilaš, osjeti opasnost, pa se prvo uznemiri, a potom se i propne na zadnje noge te se silovito odbaci u stranu.

Tog trenutka ispred Zvonimira pojavi se vrtložni vir crnoga dima iz kojega se pojavi strašna grdosija u obličju zmaja. Bilo je to strašno i silno čudovište, kao žar crvenih očiju, ogromnih i oštrih kandži, razjapljenih ralja punih oštrih zubi kroz koje se cijedio i kapao otrov podmuklosti, pohlepe, zavisti, ljubomore, sebičnosti ... iz grla mu je sukljao dim, a kroz nosnice izbijala je paklena vatra.

Gledajući ga tako krvoločnog Zvonimir prisloni štit božanski i izvuče svoj vatreni mač iz korica te neustrašivo stane pred demona samoga pakla i smrti. Ovo u prvom trenutku iznenadi Zlomira koji je očekivao da će se Zvonimir barem malo iznenaditi, pa se naglo povuče na trenutak, vješto se sakrije u oblaku tame, a potom iznenada stane ponirati prema tlu, da bi se samo nakon nekoliko trenutaka iznenada podigao u uzlet i žestoko navalio na Zvonimira.

Nebo se zamračilo, a prizor je bio strašan i vidljiv koliko bogovima toliko i ljudima. No, vatreni mač u Zvonimirovoj desnici sjevnu iznenada, zablista i plamen se razgali, a hladna oštrica, što siječe drvo, kamen i željezo, ali para i riječ i dušu, zabode se iznenada u prsa nemani. Strašna zvijer rikne i zaurla iznenađeno i bolno, a crna krv šikne u mlazu i omasti tlo. Neman se cvileći obruši prema tlu i stane uzmicati prema svom gradu Zla i Tame, prema Tamnogradu što širi se usred Temnave.

Zlo je bilo u agoniji bola i bijesa, a prva mu u pomoć priskoči crna diva Morena, a pomognu joj demonke Mržnja, Svađa, Zločin i Nesloga. Dok je Zlo urlalo od zadobivene rane, Zvonimirovu pobjedu na Zemlji stali su slaviti hrvatski ratnici što spremno su čekali da počuju rog Zvonimirov što poziva nebeske i zemaljske vojske u bitku protiv Zla. No, ovaj puta sve je riješio sam Zvonimir, pa stoga ratnici hrvatski gromoglasno pozdrave pobjedu Zvonimirovu visoko pružajući svoje oružje prema Suncu što opet zasja ne divnom plavetnom Nebu božanskoga Nava.

No, Zlo je bilo samo ranjeno, a smirajem Dana i padom plavetne Večeri, nastane duga i blaga Noć u kojoj su djeca, žene i starci tog starog naroda Hrvatskog palili tisuće vatri po njivama, raskršćima, brijegovima i dolovima ... vatre su slavile pobjedu Zvonimirovu, a stari su zapisi zapamtili te vatre kao 'vatre mira', ali Zlo nije bilo uništeno, a polako se spuštala Duga, možda Vječita Noć, koju će Vam sutra opisati Athumanunh u svojoj priči o – Jutru bez zore.