Saznavši napokon gdje se skrasio i gdje mu živi sin bog vjetra južnoga, Jugomir, odluči posjetiti sina. Ponese on tako svoju ženu Iliriku i kćerke Liburniju i Adrijanu na krilima, pa se spusti u tu daleku i pitomu zemlju što prostire se uz ležaj 'Plavoga zmaja'. No, kada su stigli vidjeli su da se po svim selima žaluje i tuguje.

Liburnija, djevojka o čijoj se ljepoti govorilo i čulo nadaleko, od silne žalosti za bratom postane ohola, tvrdoglava i drska. Ona odmah napadne bogove i njih okrivi za bratovu smrt. U početku bogovi su imali razumijevanja za Liburniju i sve njezine nepodopštine i ogovaranja pravdali su njezinom mladošću i tugom za izgubljenim bratom.

No, Liburnija tada stane napadati samu majku bogova, Boženu. Stalno se s njom takmičila u ljepoti i mudrosti, a pri tomu više puta i pretjerivala, pa je napokon to sve dozlogrdilo Branimiru, bogu groma. Iznenada izbaci 'strijelu nebesku' Branimir iz svog luka božanskog i pogodi Liburniju. Kako je Liburnija zapravo bila besmrtna ona nije mogla umrijeti, ali je pogođena božanskom strijelom počela starjeti i ružnjeti, sve dok se nije pretvorila u pravu rugobu.

Kada se ogledala u bistroj vodi Liburnija je samo uzdahnula za nekadašnjom ljepotom, a potom se pretvorila u hladan vjetar sjeverni što Velebitom puše i ledi krv u žilama. Sakrije se tako Liburnija od ljudi i bogova u jednu nepristupačnu spilju Velebita točno pored okamenjenog srca bratovog. Tu spilju stari Hrvati nazvaše 'Spilja samoće'.

Majka Ilirika vidjevši svoju nesretnu kćer rugobnu, pokloni joj 'dragulj čudotvorni' koji je bio prozračan i čist, a u njemu Liburnija se opetovano mogla ogledati kao mlada i divna djevojka. No, Liburnija je i dalje bila bijesna na bogove, pa je i ovaj neokaljan i čist dragulj rabila za špijuniranje 'sedam stupova Svijeta' (svijetlost, čarolija, rast, odmor, mudrost, ljubav i mir – po Athumanunhu).

Iz 'Spilje samoće', a naročito nakon pada mraka, ili po gustoj magli, Liburnija je izlazila i Velebitom su tada odzavnjali grozni i stravični jecaji, jauci, vriska i rika. Liburnija je postala neobično gnjevna, ljuta, krvoločna i silna, Vidjevši pak je sada takvu, njezina sestra Adrijana, vitkoga stasa i nježna puna ljubavi za svakoga, plave kose i očiju od silne žalosti za sestrom skoči u ralje 'Plavoga zmaja'.

'Plavi zmaj' nije mogao prežaliti što je oduzeo život Adrijani, pa se od tuge jednostavno rastopio i od njega je nastalo lijepo plavo more. Vidjevši nesretnu sudbinu što zadesi sestre Velebitove Hrvati nazovu more Adrianino more (kasnije riječ 'adria' doživljava promjenu u 'jadriju', a Vama je jasno da se to toplo, plavo i predivno more još i danas zove Jadransko more), a zemlju uz obale tog mora nazvaše Liburnija ...