Dok je tako Zorana divna i bajna lice suzama umivala i polijevala Zvonimir je već bio u zemlji gdje mraz lice štipa, a suho i uvelo lišće svaki trag skriva. Tako put Zvonimira nanese do jedne oronule kolibe ispred koje je sjedila pogrbljena starica u crnoj haljini. Iako se tome nije nadala, Zvonimir je odmah prepozna, pa je Morena morala uzeti svoje pravo obličje.

'Gdje je Zorana?' Želio je znati Zvonimir, a Morena se lukavo osmjehne i zagonetno odgovori: 'Do nje samo preko provalije stići možeš.' To reče, pretvori se u crnu vranu, pa nestane. Zvonimir sjaše, uđe u kolibu, pa se kroz niski prolaz hodnicima uputi prema 'Dvorovima smrti'. Stigne tako Zvonimir pred bezdan duboki što mu prepriječi daljnji put.

Iznenada iz te provalije duboke podigne se magla pomutnje i razdora, a u njoj se pojavi sam knez Tame strašni Jadomir, sin Morene i Zlomira, čudovište i nakaza ružna što ima stotinu očiju od kojih uvijek samo jedan par spava i odmara se, a ostali parovi očiju naizmjenično bi se otvarali i zatvarali te se odavali kratkom snu. Oko vrata Jadomira visio je lanac na kojem je bila pričvršćena srebrena kutijica.

I prije nego se Jadomir snašao, Zvonimir oštri mač odrubio mu je glavu, a Zvonimir potom napne luk i odapne strijelu prema kutijici koja se raspadne, a iz nje ispadne jaje koje Zvonimir vješto uhvati. Zvonimir razbije jaje iz kojeg ispadnu tri ključa brončani, srebreni i zlatni, a ta tri ključa redom su otvarala brončana, srebrena i zlatna vrata.

Kad je Zvonimir otključao zlatna vrata ugledao je Zoranu  gdje spava obavijena koprenom Smrti, začarana i blijeda Zorana je spavala u nekakvom polusnu. Zvonimir joj priđe, lagano je pridigne, nježno poljubi i čvrsto je uze u ruke, pa je ponese. Zorana se trgne, otvori oči, ali nije mogla razaznati da li je to san ili java. Suznih očiju i s blagim osmjehom Zorana pozdravi svoga dragog: 'Sunce moje zlaćano, jesi li to ti? Kako si me samo pronašao u ovoj tami i pustoši? Tko ti je odao gdje sam i tko te je doveo do mene?'

Zvonimir se nasmije i tiho joj odgovori: 'Ljubav! Ljubav me je vodila i do tebe dovela.' Iznenada se podiže hladan vjetar, a iz njega se pojavi Zlomir. Opet se on preobliči u zmaja paklenoga. Zorana se uplaši i padne u nesvjesticu. U Zvonimirovoj ruci munjevito se pojavi vatreni mač koji sada zablista božanskom svjetlošću što Svebog je podari osobno Zvonimiru.

Zlo nije izdržalo, pa je moralo na trenutak zatvoriti oči pred ovom jarkom i snažnom svjetlošću, a potom stane mijenjati boju. Tako je na trenutak Ognjeni zmaj bio žut, pa onda zeleni, a potom mu iz nosnica silni pakleni plamen sukne. Nasrne on žestoko i pri tomu zlokobno sikćući, a potom ispusti snažan urlik. Urlik se prelomi svijetom, Nebom i Zemljom i svi, bogovi i ljudi, biljke i životinje zadrhte.

Cijeli se Nav tresao, a 'Drvo Svijeta' strašno se povijalo na iznenadnom i hladnom vjetru. Svebog se trgne i uputi pogled svoj prema Suhodolu (dnu Drva Svijeta u čijoj je krošnji bio Nav – svijet bogova starog Hrvatskog bajoslovlja – po Athumanunhu). Strašna rika i urlici probude usnule ljude, ali i bogove, pa su tog trenutka svi na nebu ugledali tešku borbu na život i smrt što vode je dva protivnika. Jedan je nosio svijetlo, a drugi se sklanjao od tog svijetla i pokušavao ga natkriliti.

Zorana se osvijestila i ugledala strašan prizor, pa je u prvom trenutku pokušala pobjeći, ali se ubrzo predomislila i stala, zasjala slabom svjetlošću, ali odlučno krenula prema Zvonimiru i na usne mu utisnula nježan, ali istodobno i strastven poljubac. Zvonimira to dodatno ohrabri i ojača, pa on odbaci svoj mač koji je pogađao, ali nije nanosio rane zmaju paklenome ... čvrsto Zvonimir uhvati zmaja za rep, snažno ga zavitla i baci. Zlotvor i duh nečisti izlete iz Zmaja, a on tupo tresnu o svod Nebeski, pa se prema Zemlji sunovrati bolno cvileći.

Teško zmaj tresne o tlo, pa sav polomljen stane bježati, a Zvonimir uzjaše svog Krilaša sa Zoranom u naručju. Snažna se svijetlost stane na Nebu pojavljivati, a prema Zvonimiru hitali su svi 'nebeski i mitski pravednici' noseći baklje i praćeni vilama što božica Bojana (božica pobjede u starom Hrvatskom bajoslovlju – po Athumanunhu) snažnim zamasima krila vodi ih u susret Suncu i Zori što puca nad Zemljom i Nebom.

Božanski buditelj, pijetao Vidimir s krova Vidingrada spazi Zvonimira i Zoranu, nakrivi glavu na jednu, pa potom na drugu stranu, zažmiri te otpočne pjesmu budilicu. Vrata Dvorane junaka širom se otvore, Zvonimir i Zorana nakon prolaza kroz vrata i slavoluke pobjede stanu pred Jakšu i Boženu koji odmah od sreće božanskom pravednošću zablistaše i Zorani i Zvonimiru novi četveropreg pokloniše kako bi odsada Nebom zajedno i lakše putovali.

Božanski Stvoritelj, Svebog Jakša svoju staru i sijedu bradu mudro pogladi i ovako Zvonimiru i Zorani besjedi: 'Djeco, imajte ljubav i običaje. Ljubav čvrsto držite, a običaje dobro čuvajte! Jer tko krši ljubav, krši i običaje, a sada neka vam je sa srećom i izrodite mi plemeniti rod Hrvatski (ovdje u bajoslovlju počinje doba ljudi, odnosno doba Hrvatskih narodnih vladara, ili kako Athumanunh voli zapisati 'doba hrvatskih kraljeva narodne krvi', a legende i priče o njima Athumanunh će Vam pisati kasnije).