1. Da je masonerija stara koliko se tvrdi u masonskom obredu jer je oblikovana kao rezultat događanja prilikom gradnje hrama kralja Salomona, a do naših dana se održala nama nepoznatim mehanizmima.

2. Da se radi o razvoju srednjovjekovnih zidarskih cehova, pri čemu su se ''operativne'' zidarske vještine obrade kamena pretvorile u ono, što masoni nazivaju ''spekulativnim'' masonskim vještinama za usavršavanje morala.

3. Da masonski obred potječe izravno od Reda Siromašnih Kristovih Vojnika i Salomonovog hrama, koje danas poznajemo pod nazivom – Vitezovi Templari (O.T.O.).

-Prva teorija je nemoguča za istraživanje pošto je stari zavjet jedini izvor za istraživanje pa nema dostatnih dokaza.
-Druga teorija bi na prvi pogled prošla, ali kada se malo više proučava tu teoriju je teško poduprijeti jer nije dokazano da su u srednjem vijeku u Engleskoj postojali zidarski cehovi, iako su postojali u Europi (Gouldova povijest masonerije prikazuje grbove zidarskih cehova diljem Europe). Isto tako proizlazi pitanje da li bi veleposjednici i Crkva (koja je u to doba bila vlastodržac u velikom dijelu Europe) dozvolila stvaranje neke vrste sindikata. Većina klesara u srednjem vijeku je bila nepismena ili je imala vrlo malo obrazovanje, pa je nevjerojatno da bi to mogao biti početak masonerije koju danas znamo. Pošto se zna da su mnogi plemići i kraljevi bili masoni, kakve bi to bile okolnosti (ili čak razlog) da se neki plemić pojavi na sastanku ceha zidara? Kakve bi to velike tajne imali bogobojazni klesari koji su desetljećima gradili katedrale, dok se hereza kažnjavala smrću spaljivanjem. Kakve veze bi imao slobodnim zidarima Hram kralja Salomona, koji je središnji dio masonstva?
-Treća teorija govori da su masoni nasljednici Vitezova Templara. Vitezovi Templari, punim imenom Red Siromašnih Kristovih Vojnika i Salomonovog Hrama, nastali su 600 godina prije utemeljenja Velike Bijele Lože. (više u knjizi Hiramov Ključ).

-Jeruzalem je grad koji je ''strateški'' važan za tri najveće religije (Židovi, Kršćani i Muslimani). Muslimani su vladali Jeruzalemom od 7 st. Krajem 11 st. vlast su preuzeli Turci Seldžuci i zabranili kršćanima hodočašća. Kršćanske snage mobilizirale su svoje snage i krenule u Križarske ratove s prividnim čistim motivima, to su zapravo bili okrutni sukobi bez milosti.
Neki kršćanski ratnici vjerovali su da muslimani gutaju zlato i nakit kako bi ga sakrili, po tome su muslimani u borbama umirali rasporenih trbuha po kojima su ratnici (kršćani) tražili nepostojeće blago. Raymond od Aguilera, jedan od križara, gledajući na razorene gradove i leševe rasporenih i osakaćenih, citirao psalam 118:

''ovo je dan, što ga učini Gospodin. Veselimo se i radujmo se njemu''

-Vitezovi Hospitalci koji su pribavljali hranu i osiguravali prenoćište i sigurnost hodočasnika, pozivali su na sve vitezove da im se pridruže, nakon čega je red promijenio ime u ''Hospitali Sv. Ivana Jeruzalemskog''. Taj red je dobio blagoslov od pape 1118 godine. Ovaj red je potakao plemića Hugues de Payen da osnuje Red Siromašnih Vojnika Krista i hrama kralja Salomona. Taj red se smjestio oko ruševina hrama kralja Heroda ispod kojeg je (navodno) bio sagrađen hram kralja Salomona (na tom mjestu je vidio drugi hram u viziji prorok Ezekijel, a na tom mjestu je izgradio hram i kralj Zerubabel). Ovaj red se sastojao od devet vitezova, premalo za zaštitu hodočasnika, a nema ni dokaza da su čuvali hodočasnike, ali postoje dokazi da su se bavili iskopavanjima među ruševinama Herodova hrama. Francuski povjesničar Gaetan Delaforge govori:
''Stvarna zadaća ovog reda bila je obavljanje istraživanja na tom području, kako bi našli relikvije i zapise što sadržavaju tajne tradicije judaizma i starog Egipta, od kojih poneke sežu i do Mojsijevih dana.''
-Što su tražili i da li su što našli ne zna se, ali se pretpostavlja da su našli nešto što bi moglo uništiti autoritet Rimokatoličke Crkve, pa su se Papa i francuski kralj Filip u petak 13. listopada 1307 godine oborili na taj red, pod optužbom za herezu.
Osim vitezova templara postojala su još dva razreda u ovom redu. Prvi su bili vodnici koji su se brinuli za konje, stražu (…) tj. bili su obični vojnici. Drugi su bili Klerici koji su vodili brigu o duhovnim potrebama vitezova (svećenici). Oni su neprekidno nosili bijele rukavice (jedan od znakova masona), osim za vrijeme euharistije. Pravila reda su nalagala da templari stalno nose uske hlače od janjeće kože, kao simbol nedužnosti i čestitosti (jedan od znakova masona). Ratni stijeg templara sastoji se od dva okomita dijela, jedan crni i jedan bijeli, što simbolizira svijet grijeha i kretanje iz tame prema svijetlu (također povezano s današnjim masonima jer u svom središtu ima uzorak crno bijelih kocaka).
-Gnostička evanđelja (kršćanska sekta koju je Rimokatolička crkva optužila za herezu, i progonila ih jer je njihovo zanimanje za prikupljanjem znanja umanjivalo autoritet biskupa ortodoksne crkve) pronađena su u prosincu 1947 u blizini grada Nag Hammadija u Gornjem Egiptu, zakopana prije 1600 godina za vrijeme koje je bilo kritično za oblikovanje RKC. Pronađena evanđelja bila su kao heretička odbačena od eklezijastičkih kršćana. Da nisu odbačena kršćanstvo danas bi imalo potpuno drugo lice, a pravoslavni oblik ne bi niti postojao. Preživljavanje RKC ovisilo je oduvijek o potiskivanju ideja koje su sadržavale te knjige.
U tim knjigama se iznosi da se uskrsnuće odnosi na prosvjetljenje, a mora se doživjeti dok je čovjek još živ (sve stare duhovne knjige su pisane tako da ih prosječni čovjek ne može razumjeti pa ih prevodi doslovno ili o njima misli da su to priče za laku noć, ista stvar je i sa biblijom). Evanđelje po Filipu izruguje se ''neukim kršćanima koji uskrsnuće slave doslovno'':

''Oni koji kažu da će prvo umrijeti, a zatim iznova ustati griješe,
oni moraju prvo primiti uskrsnuće još dok su živi.''

Za gnostičko djelo 'Apokalipsa po Petru', ortodoksna Crkva tvrdi, da umanjuje religiozni autoritet, misleći na rijeći kojima uskrsli Krist objašnjava Petru:

''… oni koji sami sebe nazivaju biskupima i đakonima, i ophode se kao da su svoj autoritet dobili od Boga, u stvarnosti su kanali koji presušiše. Iako oni ne razumiju misterij, tvrde, da misterij istine pripada isključivo njima samima. Oni su pogrešno tumačili to apostolsko učenje, i osnovali patvorinu Crkve na mjestu, gdje je trebalo istinsko kršćansko bratstvo.''

- U masonskom obredu trećeg stupnja vidimo priču o uskrsnuću. Također imamo znak neobrađenog kamena i fino obrađenog kamenog bloka (masonski obred stupnja Zidara sa Znakom) koji ne simbolizira kamen u fizičkom stanju nego obrada ljudskog duha u savršenije biće, i povezanost s poznatom prispodobom:

''kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni''

-Osnovna poteškoća za Crkvu je ta što priča o središnjoj osobi antidatira Isusa Krista. Priča o Kristu je stara koliko i samo čovječanstvo iz mnogih starih kultura i religija naročito ako spomenemo kult Mitre (Mithrasu) kojeg su crkveni oci proglasili đavoljim dijelom. Kada govorimo o bezgriješnom začeću i rođenju od djevice navedene su osobe puno starije od Krista i samog Kršćanstva.

Gautama Buddha: rođen od djevice Maye oko 600 god. prije Krista.
Dioniz: Grčki bog vina, rođen od djevice u staji, pretvarao vodu u vino.
Quirrnus: Rani rimski spasitelj, rođen od djevice.
Atis: rođen od djevice Name u Frigiji, oko 200 god. prije Krista.
Indra: rođen od djevice u Tibetu, oko 700 god prije Krista.
Adonis: babilonski bog, rođen od djevice Ištar.
Krishna: hinduističko božanstvo, rođen od djevice Devaki oko 1200 god prije Krista.
Zoroastar: rođen od djevice između 1500 – 1200 god. prije Krista.
Mitra: rođen od djevice u staji 25. prosinca oko 600 god. prije Krista. Njegovo se uskrsnuće slavilo na Uskrs.

Izgleda da su djevice u ono doba bile stvarno zaposlene, trebalo je roditi sve te ljude.

-Naročito je za kršćane neugodan kult Mitre. Njegove su doktrine uključivale krštenje, sakramentalno uzimanje jela, vjerovanje u besmrtnost, boga spasitelja koji je umro i zatim ponovo uskrsnuo kako bi postao posrednik između boga i čovjeka, uskrsnuće, posljednji sud, raj i pakao, a u svojim ceremonijama su koristili svijeće, tamjan i zvona. Što je vrlo važno, bili su vrlo tolerantni prema drugim religijama i učenjima onoga doba u kojem je duhovnost bila vrlo važna jer je i politika bila vrlo važna teološka stvar.
-Vrlo je zanimljiva priča i o samoj osobi Isusa Krista. Isus Krist je tek kasniji naziv na Grčkom jeziku, ali kako mu je bilo pravo ime? Ime nije poznato sigurno, ali moguće je (ako se vodimo Grčkim imenom i razmišljajući o starohebrejskom/aramejskom jeziku) da je za života bio poznat kao Yehoshua što znači ''Jahve daje''. Najviše zbunjuje dodatak imenu, 'Krist'. Krist je grčka riječ za židovski naziv ''Mesija''.
Vrlo je zanimljiva i sljedeća stvar. Tiče se imena ubojice koji je bio pušten umjesto Krista, tijekom suđenja. Ime mu je bilo Baraba, a njegovo oslobađanje i osuđivanje Krista dovodi do anitsemitizma koji traje već dvije tisuće godina. Ali Baraba nije obično ime nego složeni naziv ''Bar'' koji doslovno znači ''sin od'' i ''abba'' što znači ''otac''. Ako spojimo dobijemo ''sin od oca'', a tada se riječ abba koristila i za Bog-Otac. U starim Matejevim rukopisima, u stihu 27:16 nalazi se ime ''Jesus Barabbas''. Da li je moguće da su opstojala dva Isusa, jedan poznat pod ''Isus, kralj židovski'', a drugi ''Isus, sin Božiji''? Koji je razapet, a koji pušten?

Sefirot

HIRAMOV KLJUČ
Faraoni, slobodni zidari i otkriće tajnih Isusovih svitaka
Christopher Knight & Robert Lomas
Stari Grad
Zagreb 2000. g.