Iako grčka mitologija slavi Apolona kao boga Sunca i Svijetlosti, a zahvaljujući sljedbenicima Orfejeva kulta koji su se prvi počeli obraćati Apolonu kao bogu Sunca, nije oduvijek bilo tako. Dakle, sve do 5. stoljeća p. K., bog Sunca zapravo je Helije, brat predivne božice Selene (božice Mjeseca) i šutljive, ali postojane božice ružičastoprste Eos (božica Zore).

Tako se u tim davnim danima, kojih se danas sjećaju samo rijetke mitološke priče, Helije bog Sunca svakog  dana vozio u svojoj blistavoj zlatnoj kočiji po beskonačnom nebeskom svodu. Helije bi svoje putovanje počeo negdje daleko na Istoku, a završavao bi ga na još daljem Zapadu.

Noću kada bi mu predivna Selena, sestra njegova, otpjevala uspavanku Helije bi zaspao u svojoj krilatoj zlatnoj barci koju mu je iskovao osobno božanski kovač, sin Zeusov, Hefest, negdje u tajnim odajama svog uvijek vatrenog vulkana. Helijevi brzonogi krilati konji noću bi ga čekali negdje daleko na Istoku (Athumanunh će napisati – u današnjoj Etiopiji, a Vi se možete time složiti, a i ne morate, ali tada si morate sami pronaći zemlju u kojoj su se odmarali Helijevi krilati brzonogi konji.)

(Dakako, Athumanunh se opet samo malo šali, a Helijevi konji doista su se odmarali u Etiopiji). No, opet će Athumanunh malo biti skeptičan i zapisati: 'Možda pak se Helije odmarao u zlatnom brodu koji je plovio od Zapada prema Istoku po Oceanu beskrajnom…' Nikada Helije nije zanemarivao svoju dužnost svakodnevnu, no, Zeus je nakon strašnog rata između bogova i titana, svima nešto podijelio, ali je nekim čudom samo na Helija zaboravio.

Onda pak se iznenada iz mora pojavio novi otok (otoku je bilo ime Rodos – po Athumanunhu), pa je baš taj otok Zeus poklonio Heliju. Kao ispriku za svoju nesmotrenost Zeus je dao izliti veliki kip Kolosa koji je bio posvećen neumornom Heliju. (kip je bio visok 32 metra, podignut 284. godine p. K. i ponosno je čuvao ulaz u luku Rodosa gotovo 66 godina, a onda ga je strašni potres srušio u more – po Athumanunhu)

Tako je bog Sunca Helije bio zadužen za nadzor protoka Vremena i svoju obvezu Helije je obnašao besprijekorno sve do trenutka kada nije ugledao božicu Atenu koja je upravo iskočila iz glave Zeusove. Athumanunh hoće kazati da je taj događaj začudio i samog Helija koji je na trenutak zaustavio svoju Nebesku zlatnu kočiju.

Vrijeme je odjednom stalo, ali bez većih posljedica. Drugom prilikom Helije se naljutio na Odisejeve nesmotrene mornare i ratnike koji su se vračali iz Trojanskog rata i ubili njegova snježnobijela goveda kako bi utažili glad. Helije im je uskratio jedan dan života, a bio je to onaj dan kada su trebali ugledati obale Itake, pa su tako Odisej i njegovi ljudi osuđeni na vječno lutanje.

No, iako moćni bog Helije je baš kao i mnogi bogovi i smrtnici najveći problem imao sa svojim sinom, mladim i neobuzdanim Faetonom. Helije je neoprezno obećao sinu Faetonu da će mu u znak dokaza očinstva i ljubavi prema sinu ispuniti želju koju poželi. Na Helijev užas Faeton je zatražio od moćnog oca da mu na samo jedan dan prepusti upravljanje Zlatnom kočijom i krilatim brzonogim konjima.

Helije je bio i više nego užasnut, znao je da je Faeton nespreman, neiskusan, preslab i premlad da upravlja kočijom i konjima krilatim, ali obećanje je bilo dano, neumoljiva božica Sudbina to je zapisala i više nije bilo povratka ni za ljude, a ni za bogove. Helije je skinuo svoju krunu s užarenim zracima i stavio je na glavu Faetona, najbolje što je mogao objasnio je sinu o upravljanju s krilatim brzonogim konjima.

No, sve je bilo uzalud, Faeton je bio preslab, pa je ubrzo izgubio nadzor nad krilatim konjima snažnim koji su bez nadzora jednostavno podivljali. Najprije su Zlatnu kočiju (Sunce – po Athumanunhu) odvukli previše visoko, pa se Zemlja smrznula (jedno od ledenih doba – po Athumanunhu), potom su kočiju dovukli previše blizu Zemlji što je dovelo do toga da su Etiopljani i svi narodi Afrike pocrnili, a nastala je i beskrajna i beživotna pustinja (današnja Sahara – po Athumanunhu).

Zeus je naprosto poludio, pa je Faetona pogodio munjom. Faeton je pao mrtav u rijeku Eridan. Sestre Faetonove bile su shrvane boli i pretvorile su se u jablane, a suze njihove jantar. Još nešto oko Helija zanimljiva. Helije je imao svevideće oko, ali o budućnosti nije znao ama baš ništa.

Upravo je Helije ugledao Afroditu u kompromitirajućoj pozi s Aresom i to javio 'rogonji' Hefestu. Upravo Helije vidio je Hada kada je oteo Perzefonu i to dojavio Demetri. Kasnije kada Apolon postane bog Sunca Zlatnu kočiju vuku labudovi koje mu je Zeus poklonio na dar umjesto uništenih krilatih konja i Apolon u Delfima može proreći i budućnost.