Legatus Hastatus mirno je jahao na čelu svojih legionara – veterana iz tisuću bitaka s nemirnih limesa Rimskoga carstva i sve više razmišljao o tim zagonetnim Hrvatima što zaokupili su pozornost samoga cara Heraklija. Nešto ga je sve više tajnovito vuklo prema tim Hrvatima.

Tako su nekoliko puta naišli na plemena što tvrdila su da su dio velikog Slavenskog naroda, ali predstavljali su se kao Duljepci, Moravljani, Lehi, Česi, Srbi i  tko bi sve zapamtio ta imena, ali nigdje nije bilo tih Hrvata. Dok su se svi ostali Slaveni držali zajedno, ti Hrvati voljeli su samostalnost i vjerovali su samo svojim velemožama i knezovima i stalno su bili na oprezu.

Onda pak toga jutra Hastatus ugleda skupinu pastira što okupili su se oko vatre spravljajući doručak. Pastiri nisu mnogo obraćali pozornost na kolonu jahača što bili su ogrnuti crvenim legionarskim kabanicama. Kada je Hastatus postavio pitanje da li ih mogu uputiti prema području u kojem obitavaju Hrvati, najstariji među pastirima podigne glavu i na iznenađenje Hastatusa mirno odgovori na razumljivom latinskom:

'Quod bonum, faustom, felix, fortunatumque sit, Legatus! Daleko si od svojih legija, zašto tražiš Hrvate?' Hastatus se nemalo iznenadio i nije očekivao latinski od jednog pastira, pa umjesto da mu odgovori on ga upita gdje je naučio jezik. Starac mu dogovori da je služio dvadeset godina u legiji kao 'pilus prior', a potom on pokaže rukom prema krošnji velike lipe:

Imaš sreće Legatuse, uskoro će pod lipu stići svih 'sedam braće Hrvata' sa svojim mnogobrojnim ratnicima na savjetovanje, a potom će slaviti pobjedu nad divljim Pečenezima što nemilice nas pljačkaše dok 'braća' nisu stigla sa svojim ratnicima u ove krajeve. Ako se požuriš stići ćeš prije njihovih prethodnica.

Nije dugo trebalo čekati, a netom nakon prethodnica pojavila su se 'braća' sa svojim svitama, pratnjama i mnogobrojnim ratnicima. 'Kneževa braća' nisu se baš ni po čemu, barem u vanjštini, razlikovala od ostalih ljudi što su ih okruživali. Svi su bili zaogrnuti sličnim bijelim surkama ispod kojih su se nazirali kožnati vojnički oklopi usko pritegnuti uz tijelo. Oružje svih bilo je slično, ili čak jednako, no, iskusnom oku Legatusovom ipak je lako bilo izdvojiti kneževe i kontese od ostalih velemoža i župana hrvatskih.

Kneževska braća imala su šubare od mlade kunovine obrubljene zlatnim lancima i obručima, dok su ostale velemože i župani nosili iste takve šubare, ali od ovčjeg, vučjeg ili lisičjeg krzna. U kneževske šubare bila su utkana sokolova pera, dok su ostali velemože nosili pera fazana ili nekih drugih ptica. Po svojoj dobi kneževi više nisu bili u pravoj mladosti, čak i najmlađi mogao je imati više od trideset godina.

No, kontese su pak bile mnogo mlađe, ali iskusni Athumanunh lako je primijetio da djevojke sjaje pravom i razvijenom ženskom ljepotom, zapravo, sestre kontese bile su u najjačem ženskom rascvatu. Kontese su također nosile uske grudne oklope koji su samo isticali punoću njihovih grudiju, te tanke i uske strukovne kožne oklope posebno izrađene za žensko tijelo. Sestre su uz bok nosile kratke, ali široke mačeve, slične rimskim 'gladiusima', ali ipak različitim ...

... Na glavama sestre su nosile malene ženske šubarice također od krzna kune obrubljene zlatnim obručima oko kojih su bile isprepletene pletenice plavih kovrčavih kosa. Krasni, prekrasni i rumeni obrazi svijetlili su i sjajili čistom i iskrenom dobrotom i milinom, ali i dostojanstvom pravih kontesa i ženske samo svjesnosti ...

U prvom trenutku Hastatus nije uspio uvjeriti 'kneževsku braću' o potrebi da krenu u seobu i pomognu njegovom caru u borbi protiv Avara, jer knez Klukas ovako je ogovorio Hastatusu: 'Sada trebamo razmišljati o Kozarima, Sikulacima i Pečenezima, a ne o Avarima. Bez obzira što smo ih danas otjerali, oni će opet provaliti, a već sam dobio poruku naše istočne braće Meha da su te horde već pljačkale njihova sela i počinile mnoga nedjela i nebrojena zla ...

Nitko ne zna kako bi se sve završilo da se odjednom nije pojavio jedan starac s malenim dječakom koji je čvrsto stiskao ruku starca. Kneže, ovaj starac želi govoriti s tobom i tražiti pomoć od tebe. Najavio je župan Držiha starca. Tko je on i što doista želi od mene Držiha? Ne znam kneže moj, govor mu je slavenski, nešto je različitiji od našega, ali lako se razumije, po nošnji bih rekao da je slična našim susjedima Slavenima što obitavaju oko Dnjepra i Buga, ali kaže da dolazi iz krajeva što međe ga dvije rijeke Sava i Drava.

Starac napokon bi izveden pred 'kneževsku braću', pa on odmah stane pričati strašne priče o zlodjelima što čine ih strašni Avari. Grozne patnje i muke trpi svijet u koji su oni stigli, jer avarski konjanici u svome bjesnilu čak 'trgaju' djecu s majčinih grudiju i bacaju ih psima ... Hastatus primijeti kako su se oči kontesa Tuge i Buge napunile suzama, a lica su im postala blijeda ...

... istodobno, najmlađi knez među braćom odjednom skoči i izvuče svoj mač glasno vičući: Ta moramo ih uništiti! Nije bilo dosta što smo ih od podvislanskih ravnica otjerali, a sada muče naš svijet i našu braću Slavene! Ta naši su to ljudi, a riječ im je ista kao i naša ... ostali hrvatski ratnici odjednom stanu glasno negodovati i izvlačiti svoje oružje, jer bilo je očito da se u ovim ratnicima odjednom probudio potiskivan i prikrivan ratnički nagon, barem do sada.