Njihovo podrijetlo nije posve jednoznačno određeno. Homer o njemu ne kaže ni riječi. Rodile su se iz prvog krvavog zločina na svijetu, iz kapi krvi boga neba Urana, ranjena od vlastita sina Krona, koje su pale na boginju zemlje Geju i tako je oplodile. Eshil ih naziva kćerima tamne noći Nikte, Sofoklo kćerima boga tmine Skota i boginje zemlje Geje. Stariji pjesnici ne navode njihova broja ni imena. Homer npr. na jednome mjestu spominje jednu Eriniju, a drugdje nekoliko njih. Istom Euripid piše da ih je bilo tri, a kasniji autori navode i njihova imena: Alekta, Tizifona i Megera. Erinije su progonile ubojice, provalnike, krivokletnike, pobunjenike i rušitelje obiteljskih veza. Kažnjavale su nepravde, štitile uboge i nezaštićene ljude, napose strance bez domovine, i siročad. Na zemlju su dolazile iz podzemnog svijeta, ogrnute gustom maglom, koja ih je činila nevidljivima. Obilazile tom maglom, koja ih je činila nevidljivima. Obilazile su sela i puste krajeve tragajući za krivcima, a kad bi ih našle, nemilosrdno su ih mučile. Pred njima se nije moglo nikamo pobjeći, čak ni u podzemni svijet, jer su ondje imale jednaku moć kao na zemlji. Pred njima je bila nemoćna kraljevska, svećenička, pa i svaka druga moć. Pred njima su morali biti na oprezu i sami bogovi.

Zanimljivo je da su bogovi i ljudi mrzili Erinije iako ih se pravedni nisu morali bojati. Nije li to možda proizlazilo iz toga što nitko na svijetu ne može čiste savjesti reći: nikad se ničim nisam ogriješio? Ili možda zbog toga što su Erinije progonile i one koji su zločin počinili nesvjesno ili čak protiv svoje volje? Prema nekim autorima na zločin su i same navodile. Te njihove negativne osobine očito su prevladale one pozitivne, slično kao što ljudi grižnju savjesti ne mogu umiriti time što su učinili i poneko dobro djelo.

Pored tih strašnih i nepomirljivih Erinija grčki mitovi i legende poznavali su i pomirljive Erinije koje su se nazivale Eumenide, tj. "Dobrohotne". Čini se da je to zavisilo od dvostruke naravi tih boginja kao utjelovljenja grižnje savjesti, ali je jednako moguće da su u davno doba Erinije imale prijazniju, blažu ćud. Kako je doista bilo, vjerojatno više nećemo doznati. Pjesnici klasaičnog doba objašnjavaju tu dvostruku narav Erinija mogućnošću da se preobražavaju. Eshil npr. time da ih je smekšala boginja Atena koja je štitila progonjenog Oresta. Unatoč tome, i kasnije je u grčkim mitovima i kultu prevladalo prvo poimanje Erinija kao apogubnih, uništavajućih i nepomirljivih boginja. I zločinačke žene, one iz svijeta legendi, i one iz stvarnog svijeta bile su također nazivane Erinijama, npr. Klitemnestra, Medeja i dr. Uostalom, njihovim latinskim imenom Furije označuju se i danas žene jarosne i bijesne.

Grci (a nakon njih i Rimljani) predočivali su sebi Erinije kao stare i ružne žene u odjeći s crvenim pojasom. Oči su im bile podlivene krvlju, umjesto prstiju imale su pandže, a umjesto pramenova kose - zmije. Takve ih je na pozornicu doveo Eshil. Prema Euripidu imale su krila, a u rukama zmije i buktinje. Eumenide su bile nešto ugodnije vanjštine, a umjesto crne nosile su bijelu odjeću. Slično su ih prikazivali antički slikari i kipari. Davali su im nešto manje opasan izgled, ali im nisu ublažavali ružnoću.

Junaci antičkih mitova (Zamarovsky)