Nebo – stanište 'netera' (bogova)

 

Za drevne Egipćane Nebo je bilo stanište bogova, pa su oni svoje bogove noću vidjeli i u Zvijezdama. Drevni Egipćani bili su vrsni poznavatelji Neba i nebeskih pojava. Danju njihovim Nebom dominira moćno Sunce (Ra), njihov vrhovni bog i moćna kreativna snaga, dok na noćnom Nebu razlikuju 'one koji ne znaju za umor' (planete) i 'one koji ne znaju za nestanak' (Zvijezde stajaćice). Upravo te Zvijezde stajaćice simboliziraju drevnim Egipćanima vječnost gdje prebivaju njihovi bogovi. Tako je Mesehtiu (Veliki Medvjed) stanište zločestog Seta, a Sah (Orion) prebivalište je Ozirisa pravednika. Mjesec (Khonsu) je obitavalište boga Thota, a Sirijus (Sopdet) obitavalište je Izide. U kasnijem dobu simbol za neter (sjekira ili zastavica) postaje dua (zvijezda), a izraz za 'moliti se' hijeroglifima se piše zvijezda i ideogram čovjeka s uzdignutim rukama. Sirijus je bila najsjajnija zvijezda na noćnom nebu drevnih Egipćana, pa su oni vjerovali su da ova Zvijezda (u njoj prebiva Izida) izaziva poplave Nila (Oziris poistovjećen s Hapiem), jer su one počinjale s pojavom Sirijusa na nebu, a što je ujedno i označavalo početak Nove godine drevnih Egipćana.

Promatranjem dolaska Sirijusa drevni Egipćani su utvrdili da godina ima 365,25 dana, zapravo, da godina traje za četvrtinu duže nego što se do tada vjerovalo. Dok su tako drevni Egipćani brojili dane i računali vrijeme od pojave do pojave svoje plavetne božice i čekali da se životodavna rijeka Nil izlije i ostavi za sobom plodni mulj, gotovo 1460 godina bilo je sve u redu, a onda je odjednom nastala panika. Naime, drevni egipatski astronomi uočili su da su zakasnili za Sunčevom godinom za točno 365 dana. Sada oni pozornije nastavljaju brojiti dane, pa nakon četiri godine već imaju jedan dan više. Pozorno i grozničavo su stali računati i proračunavati, pa su napokon zaključili da Zemaljska godina zapravo traje 365,25 dana. (Današnji astronomi opremljeni najsofisticiranijim instrumentima izračunali su da godina zapravo traje 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 48 sekundi, odnosno 365,242 dana.) Kako su drevni Egipćani, bez sofisticiranih mjernih instrumenata, s tako malom pogreškom, izračunali trajanje zemaljske godine, naprosto zadivljuje i još jednom dokazuje da su drevni Egipćani ipak bili jedan zanimljiv narod.

 

Sopdet – plavetna i divna božica

 

Kada su je opisivali, drevni Egipćani to su zapisali ovako: 'Plavetna, lijepa i sjajna, divna i bajna, onakva kakva može biti samo božica …' Danas nakon toliko godina još uvijek ljudi se dive toj Zvijezdi, pa bi nastavak onoga što su o njoj zapisali drevni Egipćani mogao biti slijedeći: '… Najčarobnija i najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo!' Dakako, riječ je o Zvijezdi Sirijus. Zvijezdi koja je najsjajnija Zvijezda na noćnom nebu, a drevni Egipćani jednostavno su je nazvali 'spd' (Sopdet) i vjerovali, da njezina pojava u jutarnjem crvenilu iznad zagonetnih pustinja pijeska drevnog Egipta, zapravo izaziva poplave Nila koje su uvijek započinjale njezinom pojavom na noćnom nebu, a što je pak za drevne Egipćane bio i početak Nove Godine. Drevni Egipćani božicu Sopdet prikazivali su u obličju mlade žene koja iznad glave ima karakterističnu oznaku 'dua sba' ('Zvijezda Zornjača' ili možda 'Jutarnja Zvijezda'). Zamijeniti božicu Sopdet s nekom drugom božicom iz egipatske mitologije gotovo da je nemoguće, osim možda s božicom Izidom, ali i jedna i druga imaju toliko karakteristične regalije da je to gotovo nemoguće ne uočiti. Jedna priča drevnih Egipćana kazuje o tužnom kraju umiruće Sopdet i beskrajnoj radosti drevnih Egipćana kada se ona opetovano rodi.

 

Sopdet – plavetna Zvijezda božica

 

Plavetna, lijepa i sjajna Zvijezda Sopdet divna je kao što može biti samo božica. Dugo je Sopdet imala glavni položaj na Nebu i tada su joj se svi divili poradi njezine neizmjerne ljepote. No, onda stigne doba kada se ona nije osjećala dobro i činilo se da joj se život polako gasi. Iz noći u noć padala je sve niže i dalje od svog visokog i gordog mjesta na Nebu, padala je sve bliže obzoru, a to je pak sigurno navještavalo njezinu skoru smrt. Malaksala Sopdet pitala je nekada davno sve Zvijezde na Nebu i otkrila da se to svim Zvijezdama dešava. To je pogubna slabost koja vodi u potonuće slatkog Sna. Tako je Sopdet osjećala da joj snaga kopni svake noći sve više, pa na kraju nije više mogla sjati onako kako bi sama željela. Nekoć je bila najčarobnija, najblistavija kraljica na noćnom Nebu koje je Vrijeme ikada zapamtilo, a sada se osjećala poput onemoćale starice. Polako, ali sigurno gubila je svoj položaj u središtu Svijeta, a ljepota joj je sve više bljedila. Napokon joj se približio kraj i Sopdet je gorko zaplakala, oči su joj postale crvene od stida zbog nadolazeće pomrčine. Postala je jako bolesna, obuzela ju je jaka i mučna tjeskoba, dok je čekala svoj konačan kraj, svoju nesretnu kob. Napokon ju je tamna crta zemlje i brjegova, koje se oduvijek plašila, potpuno zaklonila i progutala njezin sjaj. Stigla je Noć i Sopdet više nije sjala na noćnom Nebu.

Počivala je ona pod tamnom crtom zemlje i brjegova u ledenom balzamu smrti. Međutim, Sopdet je bila nebeska kraljica koja je bila dobra i tijekom svoje vladavine nikada nije bila ohola niti je bila previše zahtjevna, pa su ljudi oplakivali njezinu smrt. Dolje, na priprostoj Zemlji, živjela su smrtna bića (ljudi) koja nisu ni približno bili tako blistavi, a svake noći oni su sa strahopoštovanjem gledali i divili se Sopdet dok je bila u naponu snage. Neki od tih smrtnika čak su i vidjeli njezino rođenje na Nebu kad je ona bila crvena kao djetešce koje se rodi iz majčine utrobe ili kao što je moćno Sunce svakog jutra na izlasku. Tako je ta sjajna i lijepa besmrtnica (barem se tako ljudima doimala), neusporediva izgleda, prvi puta bacila svoje izvanredno prodorne i blještave zrake koso na Zemlju. Izgledalo je da će svojom plamenom ljepotom spržiti tlo. Njezina prva pojava bila je kratka, jer se odmah iza nje pokazalo moćno i veliko Sunce sa svojom neodoljivom pojavom – poput velikog i divljeg mladog bika koji riče i vlada Nebom i Zemljom. Ipak, Sunce se svake noći povlačilo u svoje počivalište, a plamena i nježna kraljica noćnog Neba, plavetna Sopdet, oduševljavala je i očaravala iz noći u noć smrtnike i sve se više penjući postajala sve savršenija. Svake noći izlazila je sve više i više ispred Sunca… Kako je sada, kad je više nema, noćno Nebo pusto i sumorno! Nestanak te slavne ljepotice s Nebeskog svoda ljudima je pričinio nepodnošljiv gubitak. O, kako im je samo nedostajala ta bajna božica! Mnogi su i dalje lili i ronili gorke suze i grcali u plaču jer više nisu vidjeli ljepoticu koja ih je očarala i zanijela svojom božanskom ljepotom, svojim svjetlucavim očima, dražesnim smiješkom, tananim strukom i nježnim nožicama.

O Sudbino prokleta, pa zar više nikada neće vidjeti njezin korak lak u nebeskim plesovima milijuna Zvijezda?! Shrvani bolom i gubitkom plavetne božice sjedili su smrtnici bezvoljno danima i noćima, a ljekovita krila Vremena, koja se polako sklapaju oko patnika u nevidljivim slojevima Sna, zaboravljivosti i novih zanimanja koja donosi Život, polako i sigurno su im počela ublažavati bol. Tako je Sopdet oplakana, ali nikada zaboravljena, jer smrtnicima je samo nestala s vidika, ali nije zaboravljena. Njezina ljepota usjekla im se duboko u pamćenje i gotovo im nije trebalo zahtijevati od šarolike i prevrtljive Sudbine tražiti njezin povratak. Onda je prošlo sedamdeset dana i sve nade su nestale, tuga je postala tupa, a činjenice i stanje konačno su prihvaćene. Jedan pastir tog praskozorja krenuo je prema svojim stadima, Sunce tek što nije izašlo, nezaustavljivo se približavala Zora. Pastir je pogledao na Nebo i vidio da je crta obzora crvena od vatre, Nebo je gorjelo sjajnom vatrom, a onda u toj svjetlucavoj vatri ugledao je nešto što ga prvo skameni, a onda silno razveseli. To je bila Ona, morala je biti Ona i mogla je biti samo Ona!

Ni jedna druga Zvijezda nije imala takovu auru, takvu prodornu svijetlost. Pastir je stajao ukočen, a oči mu je pržila svježa Zvijezda, mokra od životne vode istodobno u vatrenom uskrsnuću. Onda je izašlo moćno Sunce i stalo se penjati iza Sopdet polako brišući njezinu svjetlost. No, pastir je već trčao prema selu i vikao iz sveg glasa: 'Probudila se! Ona se probudila! Vratila se! Božica nam se vratila! Besmrtna je, rodila se i vratila iz zagrljaja Smrti!' Svi su čuli i nisu mogli vjerovati, a ni dočekati zalazak Sunca kako bi se uvjerili vlastitim očima.  Bio je to mjesec srpanj, točnije 19. srpanj te davno prije zaboravljene godine, ali od tada pa svake godine smrtnici slave povratak Sopdet koja im je donosila toliko željne i očekivane plodonosne poplavne vode Nila. Drevnim je Egipćanima tada počela Nova godina.