Nil i Sunce – dvije životodavne sile 

       

Usko područje plodne zemlje, koje je bio omeđeno opasnim pješčanim pustinjama i visokim kamenim liticama gdje prebivaju zli duhovi, drevni Egipćani nazvali su 'kemet' (crno, crna zemlja). Taj stalni kontrast, između života i smrti, između plodnog tla i neplodne pustinje, koji su drevni Egipćani vidjeli svakodnevno najvjerojatnije ih je i inspirirao u njihovim vjerovanjima i temeljnim religijskim postavkama. Tako su, zagrobni život, stalni ciklus umiranja i rađanja, izlazaka i zalazaka Sunca i Zvijezda, izlijevanje i vračanje u korito rijeke Nil, kao i opstanak života kojem stalno prijeti opasna pustinja, jednostavno je morao pronaći svoje mjesto u temeljima vjerovanja i religije drevnih Egipćana. Dnevna temperatura u drevnom Egiptu znala je doseći i do 50 stupnjeva, u okolnim neplodnim i opasnim pustinjama ništa nije uspijevalo, a u tankoj dolini Nila plodna zemlja na kojoj je bujao život. Tu gotovo nikada ne pada kiša i drevni Egipćani jednostavno su morali shvatiti da u potpunosti zavise od darežljivosti velike rijeke koju su im poslali sami bogovi. Drevni Egipćani svakodnevno su mogli vidjeti i svjedočiti strahotama pustinje, pa su ubrzo shvatili da bi se to i njima moglo dogoditi, ako bogovi jednoga dana prestanu biti milostivi. Dok je životodavni Nil bio s njima svakodnevno i noćima, druga prirodna sila – toplina Sunca noćima bi nestala. Prestrašeni drevni Egipćani u satima tame shvatili su da bogove moraju udobrovoljiti i umilostiviti, jer u protivnom nastat će kaos u kojem će sve živo pronaći smrt.

 

Egipatska mitologija, brojne prirodne pojave koje se uobličuju u brojna božanstva, a sve to zapravo odražava egipatski geografski i prostorni kontekst, zapravo nam priča o posvemašnim ovisnostima života zemlje i ljudi o dvije životodavne sile – rijeka Nil i toplina Sunca. Mitovi koji nastaju u toj jedinstvenoj sredini opet nam dokazuju da je zapravo sve podređeno dvoma suprotnostima, a koje su drevne Egipćane stalno opsjedale i podsjećale na naporednost života i smrti. Rijetke kiše u Egiptu još više povećavaju ovisnost o godišnjim poplavama Nila. Uska traka plodne zelene zemlje na obalama Nila uspijevala je održavati na životu ljude, ljetinu i životinje, a izvan toga je negostoljubiva i nemilosrdna pustinja. Naporednost plodne zemlje i pustinje duboko se dojmila drevnih Egipćana, pa im je ona istodobno bila i obrazac prema kojemu je svake godine zemlja umirala i ponovno se rađala. Tako su opet drevni Egipćani sve to jednostavno u svojoj mitologiji objasnili ovako: plodna zemlja je zapravo božica Izida koja očekuje oplođujuću poplavu rijeke Nil, a Nil je Oziris. Sila suše koja neprekidno prijeti plodnoj zemlji (Izidi) nije nitko drugi nego Set koji je ubivši Ozirisa pokazao drevnim Egipćanima da je svemoguć i sveprisutan, pa su ga oni tako i prikazivali kao zlo koje je došlo iz pustinje.

 

Oziris i Izida – božanski ljubavnici

                       

Izida i Oziris beskrajno su ljubili jedno drugoga, baš poput njihovih roditelja Nut i Geba. Neftida pak je mrzila Seta, te je i ona ljubila potajno Ozirisa. Set, veličanstven ratnik s pramaca 'barke od milijun godina', svake bi noći odlučno i hrabro napao neprijatelja Raovog, moćnog Apopa (Apofisa) i do jutra bi ga pobijedio. Svi su slavili moćnog noćnog ratnika Seta, ali ga Neftida nije voljela već je i dalje potajno ljubila Ozirisa. Set je postajao sve ljubomorniji na brata svoga Ozirisa, pa kad otac njihov, moćni Geb, vlast svoju preda Ozirisu sinu svom starijem, Set je bio shrvan i povrijeđen do bola. Dok je pravedni Oziris, a nakon što je postao kralj Egipta, vladao mudro s Izidom, ženom svojom, te se svojski trudio da ljude pouči zakonima, uzgoju biljaka i životinja, te štovanja bogova, Set brat njegov u potaji pripremao je ubojstvo Ozirisovo. Set u potaji izmjeri tijelo Ozirisovo i dade načiniti prekrasni pogrebni sarkofag. Priredi Set tako gozbu bogatu i pozove na nju sve bogove i božice. Pohvali se Set predivnim sarkofagom i obeća da će ga pokloniti onome kojemu će najbolje pristajati. Redom su bogovi lijegali u sarkofag, ali nikome on nije odgovarao. Na kraju red je došao na Ozirisa pravednog. On legne u sarkofag i sarkofag mu točno bi po mjeri. No, ratnici strašni Setovi brzo zabiju čavlima sarkofag i bace ga u Nil. Kad je Izdida saznala što se dogodilo njezinom voljenom suprugu, ona odreže prelijepe duge kose svoje i odjene ruho žalobno, pa krene tražiti sarkofag Nilom. Nitko Izidi nije znao reći gdje je sarkofag s mrtvim tijelom Ozirisovim, sve dok ona nije naišla na skupinu djece koja su se igrala pored rijeke. Djeca Izidu upute na mjesto na kojem je bio sarkofag. Izida prenese sarkofag s mrtvim Ozirisovim tijelom, a pomogne joj sestra njezina Neftida. Neftida pozove sina svojega Anubisa i zatraži od njega da balzamira tijelo Ozirisovo. Prije nego je Anubis započeo obred balzamiranja, Izida gospodarica magije pretvori se u kopca ptičara i udahne na trenutak život Ozirisu, upravo toliko koliko je bilo potrebito da s njim začne dijete, sina osvetnika njihovog, malenog Horusa.

 

Oziris – bog vladara zemlje mrtvih

 

Oziris, bog gospodar podzemnog svijeta bio je visok, lijep i stasit muškarac, tamnoput i crnokos. Dakle, Oziris je prikazivan u antropomorfnom obličju čije je tijelo umotano u bijele lanene trake (mumija). Njegovo ime drevni Egipćani izveli su iz korijena riječi 'W S R' (Asar) što bi u prijevodu značilo 'moćnik'. Oziris je ime iz kasnijeg doba i grčkog je podrijetla (kao i Isis, Nephtys, Anubis, Apofis …). Utemeljitelj je svih drevnih egipatskih zakona, a i učitelj je prvih ljudi u načinu obrade zemlje, kako bi oni priskrbili sebi hranu toliko potrebito za preživljavanje i sam život. Naučio je Oziris drevne Egipćane i štovanju bogova, te svim drugim oblicima koji karakteriziraju civilizirani način života. Njegove sljedbenike u zagrobnom je životu očekivalo plodno imanje i brojna stada stoke, obilje hrane i pila, vječita ljubav i slatke čari seksualnog života. Oziris je istodobno bio i bog stvaranja i plodne zemlje. Najlakše je u slikovnim zapisima prepoznati Ozirisa po zelenoj boji kože koja označava njegovu plodnost i stvaranja života i toliko potrebite hrane za održavanje istog. No, ako je boja nestala treba obratiti pozornost na krunu koju nosi Oziris na glavi. To je tip bijele krune na kojoj se jasno vide dva pera istine božice Maat (ovdje opet treba biti oprezan i ne zamijeniti Ozirisovu krunu Atef s krunom Shuti! Kruna Atef ima dva pera istine i pravde božice Maat, a kruna Shuti pak su dva pera božice Merti koja simbolizira sinkretičku božicu božanskih sestara Izide i Neftide). Tijekom suda pokojniku upravo Oziris nadzire tijek čitave svečanosti, iako u prosudbi pravednosti srca pokojnika glavnu riječ ima božanski pisar Tot. Dakle dva pera istine predstavljaju dvije pravde (dvostruka Maat) kozmičku (Nebesku) i pojedinačnu (Zemaljsku). Istodobno božica Maat predstavlja pravdu i istinu, pa se po njezinim osobinama istine i pravde sudska dvorana i naziva dvoranom dvije pravde ili dvoranom dvostruke Maat.

 

Izida – božica majka

 

Drevno ime božice Izide zapravo je Ast ili Auset, a to je drevna egipatska riječ koja označava vladarsko  prijestolje. Izida je prikazivana u obličjima mlade i lijepe žene, najčešće kraljice, koja na glavi nosi svoju karakterističnu regaliju, (faraonsko prijestolje u obliku stepenica), koja zapravo simbolizira povezanost Neba i Zemlje. Izida je jedna od drevnih egipatskih božica koja se najviše spominje u zapisima i pojavljuje u prikazima, a i jedna je od božica koja se nalazi u Velikom pautu Heliopola. Preuzima značajne osobine mnogih drugih egipatskih božica i vrlo je moćna na polju magije. Majka je Horusa mlađeg, kasnijeg zemaljskog božanstva, pravedna je, milostiva i dobrodušna, te je do kraja odana i vjerna svojem suprugu Ozirisu, pa čak i nakon njegove smrti. Jedina je od svih drugih egipatskih božanstava koja zna tajno ime Raovo, a i jedino na njezinu zamolbu stala je 'barka od milijun godina'. Drevni Egipćani rođenje, rast, razvoj i aktivnost simbolizirali su Izidinim likom i ona je za njih zapravo budućnost (ono što tek treba biti – rođenje).

 

Neftida – božica gospodarica božanske kuće

 

Neftida (Nebt-het), sestra je Ozirisa, Izide i Seta koji joj je bio i suprug. Njezino ime označava gospodaricu kuće i to se vjerojatno odnosi na neki dio Neba, ili možda status u nekom drevnom dvoru, ili božanskoj obitelji pradavnog Egipta. Iako je bila Setova žena, potajno je voljela Ozirisa, ali je i potpuno odana svojoj sestri Izidi kojoj je nesebično pomagala kod traženja Ozirisovog tijela, makar je tijekom te pomoći pretrpjela Setov bijes. Neftida je personifikacija tame i svega što prati tamu, njezini božanski atributi imaju više pasivni, nego aktivni karakter. Neftida je u svim pogledima potpuna suprotnost svoje sestre Izide. Njezinim likom na svojim drevnim prikazima drevni su Egipćani predstavljali smrt, propadanje i nepokretnost (pasivnost). Izida i Neftida uvijek su na tim drevnim prikazima prikazivane zajedno, te kao takve simboliziraju 'ono što je' i 'ono što će biti' – rođenje i smrt. Kada su te dvije božice prikazane u tom sinkretičkom obličju one su zapravo božica Merti. Neftidine osobine prilično su nedefinirane, ali sigurno je bila simbol smrti iz koje će se izdići novi život.

 

Set – veličanstveni ratnik, noćni lovac, bog zla

 

Set je brat Ozirisov, Izidin, te suprug i brat Neftide prelijepe. U početku Set je samostalno božanstvo Gornjeg Egipta i tijesno je vezan za kult vladara (faraona) Gornjeg Egipta. Kada se Egipat ujedinjuje, dakle prvim nastankom države, bog Set uklopljen je i u Heliopoljsku kozmogoniju gdje njegova uloga nije negativna, ali će s vremenom postati simbol zla, opasan za ljude, pa i same bogove. Zapravo Set je bog drevnih Egipćana koji utjelovljuje sušu, pustinju, tamu i one unutarnje snage Prirode koje su u suprotnosti s onim vidljivim. Tako bog Set upravlja kaotičnim silama i postaje onaj koji vodi neprijatelje Raove. Drevni Egipćani prikazali su ga u antropozoomorfnom obličju snažnog tijela muškarca s glavom životinje koju je nemoguće definirati (možda žirafa, mravojed, magarac, ali rep te životinje ne odgovara ni jednoj od narečenih). No, Set nije oduvijek bio zločest, bio je on veličanstveni ratnik s pramca Raove barke i upravo on bi do jutra pobjeđivao Apopa. Najvjerojatnije poradi svoje bahatosti, ljubomore, a kasnije i bratoubojstva (Oziris) i sukob s nećakom (Horusom), stvorit će poprilično nejasnu sliku svega što se dešavalo sa Setom