Amajlija (talisman) – sve ono (predmet, ukras, dio odjeće ili opreme) što je načinjeno od različitih tvoriva (materijala) koje su rabili drevni Egipćani (kasnije i drugi stari narodi) u namjeri da zaštite ljudsko tijelo (živo ili mrtvo) od štetnih utjecaja i napada vidljivih i nevidljivih neprijatelja, a pripisuju mu se natprirodne moći.

Do danas je ostalo nepoznata stvarna namjena amajlije drevnih Egipćana, odnosno, ostalo je nerazjašnjeno da li su drevni Egipćani amajlijom željeli zaštititi tijelo živog ili mrtvog čovjeka. No, izgleda ipak da je prvobitna namjena amajlije bila zaštita vlasnika od napada divljih životinja i gmizavaca. S vremenom, drevni Egipćani, sukladno razvoju svojih religijskih ideja i vjerovanja, počinju vjerovati da bi amajlije mogle očuvati i mrtvo pokvarljivo tijelo koje je toliko važno za postojanje onog drugog – duhovnog i nepokvarljivog. Tako malo pomalo drevni Egipćani svaki dio mrtvog tijela stavljaju pod posebnu zaštitu neke amajlije koje imaju namjenu da očuvaju tijelo od zmija, crva, pljesni, raspadanja i truljenja. Brižljivo i s puno pozornosti drevni Egipćani polažu razne amajlije oko tijela, na tijelo, pa čak i između zavoja kojim omataju pokojnika, te stvaraju pravo malo skladište amajlija u sarkofagu mrtvoga tijela. Isto tako, do danas je ostalo nepoznato kada i u kojem trenutku su drevni Egipćani počeli mrtvo tijelo 'kititi' amajlijama i od kuda se rodilo vjerovanje  u učinkovitost amajlija, ali je ostalo zapisano da su amajlije toliko stare, da su ponekad i sami drevni Egipćani bili u nedoumicama oko njihovog podrijetla i samoga značaja. Drevni Egipćani razlikovali su dvije vrste amajlija: 1) hekau (riječi moći) ili amajlije ispisane hijeroglifima i 2) predmeti koji služe kao amajlije.

Na kraju, kao zaključak, drevni Egipćani vjerovali su da hekau ili riječi moći, bilo da su ispisani na amajliji, papirusu, sarkofagu ili zidu grobnice pokojniku daju moć da udobrovolji bogove koji će izvršiti njegovu volju.