Mašta drevnih Egipćana, kada su u pitanju bogovi i božice, bila je beskrajna. Normalno, to se moglo dogoditi ako povjerujemo da su mitovi zapravo snovi čovječanstva, jer kao takvi oni (snovi čovjeka) su u isti mah posve neobični i opsesivno svakidašnji. Ne doživimo li to tako, lako se možemo izgubiti u mitovima drevnih Egipćana.

Tako danas, iako se pouzdano zna za veći broj drevnih egipatskih božanstava, ne znamo ništa o božanstvima iz prethistorijskih doba, ali možda su ipak neka božanstva štovana iz najranijih doba, dakako u malo izmijenjenom obliku, našla svoja mjesta i u kasnijim dobima egipatske mitologije. U pradavna vremena, u samim počecima egipatske mitologije, drevni Egipćani pavijanu (majmun s psećom glavom)  su pridavali veliku pozornost upravo poradi njegove izuzetne inteligencije i lukavstva. Možete li samo zamisliti kako je prestrašeni Egipćanin, kada je prvi puta čuo pavijana kako dreči u zalazak, ili izlazak sunca, mogao razmišljati? Dakako, neki će kazati da to majmuni rade čak i danas i da u tomu nema ama baš nikakve tajne i misterije. No, tadašnji Egipćanin to je shvatio, ili mu je moglo tako izgledati, kao da ta životinja razgovara sa božanstvom Sunca (Ra). Zato su drevni Egipćani u svojoj svijesti pavijane doživljavali kao 'otvarače nebeskih vrata', pa tu životinju možemo zamijetiti na raznim kipovima i papirusima kako stoji uz boga Tota. Nadalje drevni Egipćani vjerovali su da je upravo pavijan bogu Totu šapnuo 'riječi istine' tj. 'božanske riječi', a kasnije bog Tot dobiva sve više atributa poput pisma, znanosti, matematike… Zašto bog Tot kasnije ima simbol (znak) ptice Ibis, a prvobitni njegov znak (pavijan) seli se na vrh ,vage istine' gdje postaje pomagač boga Anubisa kod mjerenja srca pokojnika već je druga priča, a o njoj nekom drugom prilikom.

Ako pak pokušamo podijeliti egipatske bogove i božice u neke logične kategorije, koje bi onda zadovoljile nekakve tipološke kriterije, jednostavno je nemoguće! Naime, podjela se može provesti na način da se božanstva podijele na antropomorfna (ljudska obličja), zoomorfna (životinjska obličja) i antropozoomorfna (kombinacija ljudskog i životinjskog obličja). Opet, ako se pokuša načiniti neka korelacija obličja bogova i vremena njihova nastanka, neoprezno se opetovano može pogriješiti. To je zato što su drevni Egipćani jednostavno vjerovali da su bogovi i božice vrlo inteligentna bića koja oblikuju sva druga živa bića. Tu božansku inteligenciju tumačili su kao savršenstvo stvorenih obličja, a posebice obličja živih bića. No, pored božanske inteligencije, drevni Egipćani vjeruju da inteligenciju posjeduju pored čovjeka i životinje, pa se najvjerojatnije onda odatle pojavljuju božanstva drevnih Egipćana u već prije narečena tri obličja. Ipak, točan razlog i način na koji su drevni Egipćani birali obličja za svoja božanstva nažalost nikada nećemo doznati, jer te mitološke ideje najvjerojatnije sežu u daleko i davno prije zaboravljeno doba povijesti ljudskoga uma (možda u davna vremena kada se otkrila vatra). Ostaju nam tako tumačenja koja nam dolaze iz razdoblja helenizma i rimskoga doba, a ta doba ljudske civilizacije već su bila daleko, vrlo daleko, od praiskonske konstrukcije drevnog Egipta. Misterija drevnih Egipćana, na koji su način i zašto uz svoja glavna božanstva (Raa, Ptaha, Atuma i Amuna, a osobito Ozirisa), vezivali ostala božanstvima koja su se tada slavila u gradovima uzduž obale Nila, ostaje skrivena. Vjerojatno je nekada davno to sve lijepo bilo uklopljeno i povezano u praiskonskim kultovima koji će nama zauvijek ostati nepoznati, na žalost. Ostaje nam tako samo promišljanja i divljenje tim predivnim tajnama drevnih Egipćana što ostaju nam dobro skrivene. Mnoga naša pitanja ostat će bez odgovora, kao zašto su drevni Egipćani svoju lijepu božicu Bastet prikazali u kombiniranom antropozoomorfnom obličju kao ženu predivnih ženskih atributa s mačjom glavom koja u ruci ponekad drži sistrum – glazbeni instrument drevnih Egipćana koji se svirao tijekom rituala sjetve u zazivanju plodnosti. Zašto je ponekad Bastet okružena s četiri mala mačića i da li to samo pojačava dojam simbolike majčinstva i plodnosti? No, upravo u obličju Bastet pojavljuje se opasna božica ratnica, njezino još opasnije obličje je božica Mafdet (ris), pa zatim njezina sestra Selket (škorpion), a koje sve tri zajedno priskaču u pomoć Rau kada ga podlo napadne Apep. Još je strašnija i opasnija božica Sekhmet (lavica), sestra Bastet, koja snagom solarnog plamena štiti cijeli Egipat od stranih vojski. Tu je zatim i božica Neit koja u rukama drži luk i strijele i zaštitnica je strijelaca drevne egipatske vojske. Vrlo je zanimljivo kako su to sve drevni Egipćani, inače pretežito patrijahalno društvo, ženama-ratnicama pripisali i povezali ih s ratom i borbom. Čak su ponekad i Izidu veličanstvenu, oličenje majčinstva, prikazali željnu osvete i borbe. Nisu li to možda drevni Egipćani bijes i osvetu, na neki samo njima razumljiv način, povezivali sa ustrojstvom ženske psihe. Nadalje, tu su još i božica Tauret koja se pojavljuje kao gorljiva zaštitnica porođaja i novorođenčadi, pa onda opasna božica Meritseger (ona koja voli tišinu) zaštitnica Doline kraljeva i čuvarica kraljevskih grobnica u obličju crne kobre.

Tako bi se moglo još nabrajati, a da pri tomu nikako ne bi mogli tvrditi koji je od tipova i obličja božanstava drevnih Egipćana je stariji, ili je prije nastao. No, drevni Egipćani s tim se nikada nisu ni zamarali, pa su sva ta obličja lijepo i skladno uklapali u svoje mitološke priče, a nama ne ostaje onda ništa drugo nego da im se samo divimo na bezgraničnoj domišljatosti i skladu u koji su toliko vjerovali. Najvjerojatnije je ta tajnovita i pomalo misteriozna estetika prikazivanja božanstava drevnih Egipćana, te sam izgled egipatskih božanstava jednostavno impresionirala i stare Grke, a najvjerojatnije, ili možda na gotovo sličan način impresiju doživljava i moderan čovjek našega modernoga doba. Kipovi, reljefi i slike redom i u pravilu prikazuju vitke i uspravljene likove, gotovo idealnih proporcija, na glavi im impozantne krune, u rukama različita i tajnovita znakovlja, a tajnovit pogled usmjeren je prema nečem što promatrač ne može ni zamisliti. Lica tih kipova potpuno su mirna, smirena, bezvremenska, kao da su nadahnuta Vječnošću, a zrače odlučno, nečim božanskim i snažnim, ali sve to je zapravo neagresivna snaga. Svi ti božanski kipovi prikazani su u iskoraku i izgledaju kao da se istodobno kreću i stoje na mjestu. Gotovo u pravilu svakom se promatraču učini da je vidio, ali i propustio trenutak kada se taj pokret doista i dogodio. Božice drevnih Egipćana izuzetno su lijepe, ali istodobno i zastrašujuće stroge, no, drevni Egipćani zapravo su ih prikazali kao bića puna dostojanstva i nebeskog mira. Upravo tu i leži misterija i tajna što dobro je sakriše drevni Egipćani – božanstvo je nemoguće predočiti, moguće je predočiti božanski simbol koji postaje predmet spoznaje, ali ne i predmet ljudske percepcije. Doista, drevni Egipćani tako kod opisivanja svojih bogova vrlo vješto i često rabe riječi poput sjaj, savršenstvo ljepota, pravednost, samonastalost. Boje su im zlatne i lazurne, a kada opisuju božanstvo zapravo opisuju i predočuju oblike koji pak ocrtavaju savršenog čovjeka...