Baš kao i kod svih drevnih i starih naroda koji su štovali Sunce kao božanstvo Svijetla, tako je i u starohrvatskom bajoslovlju. Zvonimir bog Sunca i najmlađi od četvorice sinova Jakše i Božene oženjen je Zoranom božicom Zore i jutarnjeg svitanja. U tom božanskom braku Zvonimir i Zorana imaju dvanaestero djece, dvanaest sunčevih moći, dvanaest dnevnih sati.

U slijedećim Athumanunhovim opisima tih 'dvanaest sunčevih moći' bit će redom opisana starohrvatska božanstva, odnosno božanski sinovi i božanske dive kćeri Zvonimira i Zorane. Krenimo onda redom, na Athumanunhov način, danas tri, sutra tri, prekosutra tri ... Dakle, prvi je bog Pribimir (Prvić – od milja zove ga Athumanunh). Pribimir je bog zaštitnik svih prvorođenaca (bilo muških, ili ženskih, nema veze – po Athumanunhu), siromaha i vitezova.

Pribimir je kao prvorođenac Zvonimira i Zorane uvijek na straži i oprezu i kao takav prva je sunčeva moć. Stari hrvatski žreci u bajoslovlju opisuju ga kao starijeg dostojanstvenika u viteškom oklopu, lica opaljena vjetrom, sijede kose i kao snijeg bijele brade koji tijekom Noćne straže sjedi na panju i štapom raspiruje vatru ... tako sve do prvih jutarnjih sati kada štap dodaje mlađem bratu Mutimiru, druga sunčeva moć, koji preuzima stražu Jutarnju.

Prije nego preda štap bratu Pribimir mu kaže: 'Brate Mutimire, mahni štapom po vatri!' Kada pak Mutimir to učini vatra zapucketa i jače se razgori, a snijeg se stane topiti, raslinje stane pupati, a trava zelenjeti. Pod snijegom se pojave visibabe, a iza njih i prve ljubičice.

Druga sunčeva moć je bog Mutimir (Muncimir – po Athumanunhu), bog kovača i lončara u starohrvatskom bajoslovlju, ali i veliki umjetnik po Athumanunhu. Athumanunh nije mogao u starohrvatskom panteonu pridružiti mu odgovarajuću družicu (barem ne još do sada), ali Athumanunh je pronašao dva njegova sina Darka i Ognjena za koje je u prvi trenutak pomislio da su mu pomagači, ali Mutimirovi pomagači zapravo su Ogar i Garan (oni raspiruju vatru velikim mijehom).

Satrohrvatski žreci u bajoslovlju opisuju ga kao zdepastog čovjeka koji je uvijk garav i potamnjele kože, ali koji marljivo kuje štitove, mačeve i koplja za bogove, ali i ratnike hrvatske. Još kao maleni dječak, nestašan poput svog ujaka zagonetnika boga Tatomira, iskrao se iz Nava i na Zemlji pronašao kovačka kliješta koja je odmah prisvojio i zavolio.

Mutimir je božanskom djedu Svebogu Jakši iskovao prijestolje i vrata Vidingrada koja su neprobojna za sile Zla. Kad se naljuti udari nogom o tlo, a na tom mjestu potom iz zemlje izbije žar, pepeo i goruća tvar. Dobro, a sada treća sunčeva moć, nakon božanske braće, božanska sestra božica Vesna (Vesnica – po Athumanunhu), božica mladosti i proljetnih radosti, gorljiva zaštitnica sela (ves – selo po Athumanunhu).

Starohrvatski žreci opisuju je u bajoslovlju kao mladu i miloliku djevojku za koju pak Athumanunh voli napisati da ima 'osmjeh zaljubljenog proljeća' koji nikoga, pa ni Athumanunha tog starog heroja bez imena, ne ostavlja ravnodušnim. Naime, Athumanunh se već dvadeset i dva proljeća uvijek opetovano zaljubljuje u svoju suprugu koja tog svakog proljeća ostane uvijek zbunjena Athumanunhovom neočekivanom romantikom ... eh, da božica Vesna odijeva ruho ružinih pupoljaka i ogrće se laticama cvijeća, vlatima trave i zelenilom lišća ... Athumanunh želi napisati da se pojavom božice Vesne Priroda oblači u zeleno.

Božicu Vesnu odlikuje sklad srca i razuma, ljepota i blagost, s njom sve cvate, buja i kraljuje. No, Athumanunhu pak je posebno draga što uvijek prva stane uz božanskog oca Zvonimira i bez straha zapodijeva boj s okrutnim divom Ledenim i njegovom 'babom Jagom' (zima, Morena – po Athumanunhu). Događa se to uvijek kada moćno Sunce napušta ožujak i ulazi u travanj.

Konačnu pobjedu nad moćnom Zimom Vesna odnosi uz pomoć svog zaručnika boga Miomira, boga ljubavne čežnje i žara, sina božice dive Ivane. Bog Miomir iz zamrznute ledene rijeke vadi zlatne ključeve kojima Vesna otključava, a potom i širom otvara cvjetna vrata proljeća. Prvog tjedna, nakon punog mjeseca, tijekom mjeseca travnja, onda kada sunčani topli zraci naveliko već grle i miluju tlo, božica Vesna se povlači u hladovinu Nava i u društvu vila ispija božansku amitru (medovinu – po Athumanunhu).