Athumanunh opet ima vremena za svoje stare prašnjave knjige, ali 'Svijetle i Plave Noći' dolaze sve brže i ostaju sve duže, pa Athumanunh umoran brzo zaspi i nošen krilima Nikte zaplovi u more svojih snova.

Sanjao jednom tako Athumanunh, da ondje, gdje su nekoć ljudi živjeli u prijateljstvu i slozi, ondje gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni jedino zbog svoje ljepote, sada šutke plivaju ribe … No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju ribe? Ne kroče li to, jednom zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama potonulih gradova negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo …

Athumanunh je zalutao na svojim koračanjima u daleku prošlost, davno prije jedanaest tisuća godina, u samo središte uvijek nemirnog Atlantika, te se našao na čudnom, ali predivnom otoku koji se zeleni i miriše opojnim mirisima.

Taj zeleni otok domovina je plemenite i moćne rase koja je nekada davno prije Zemljom koračala. Narod tog otoka posjeduje veliko bogatstvo zahvaljujući prirodnim resursima svoje zemlje, a u sredini, u samom središtu otoka, spava grad.

Grad je središte bogate trgovine i velikog prometa, ali i prijestolnica moćnih vladara tog otoka koji čvrsto i pravedno vladaju nad ljudima i zemljom na otoku, ali i duboko u Europi, Africi i Aztlantiji (Amerika po Athumanunhu). Grad i cijeli zeleni otok čuva moćna i na sve spremna vojska …

No, tako je bilo nekada davno prije, a sada ispred Athumanunha leže neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja, između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene velebnih hramova i palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj podmorskog biljnog života.Koji je ovo dio našeg globusa u koji zaluta na svojim koračanjima kroz mitologiju Athumanunh i tko je složio sve ovo ogromno kamenje iz prastarih vremena?

Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao isti onaj grad što nekada spavao je spokojnim snom pravednika, a sada njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni, njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Još dalje, tek ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje, duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada nikamo – zar su to Pompeji pod vodom?

Gdje sam li ja to zapravo bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu, Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom, toplom i plavom moru, tijekom zasluženog odmora, u sjeni visokih borova, a onda mi je šum valova u blago ljetno predvečerje stao šaptati kroz krošnje tih borova. Isprva tiho, pa najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss …

Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i zagledam se u valove dodirujući ih rukama, pa odjednom osjetih da koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi …