U ona vremena, što danas su skrivena tminom prošlosti, dok je narod snažnih i junačkih muževa i prelijepih žena, žena ljupkih kao vile i očiju blistavih poput zmajevih dragulja, još uvijek tražio svoje mjesto pod suncem, a njegovi žreci i klesari neumorno klesali tajnovite pletere u kamenu ... Athumanunh opet počinje pisati svoju priču o vilama.

Dakle, priče o vilama izgleda postoje oduvijek, od samoga Osvita Vremena, 'od pamtivijeka' zapisao bi Athumanunh, no, Athumanunh je došao u posjed i brojnih zapisa i svjedočanstava, bila ona usmena ili pismena, čak od 16. stoljeća sve do naših dana, a susreti s vilama redovito, uvijek i gotovo u pravilu događaju se na udaljenim, napuštenim i predivnim mjestima (uz jezera, na šumskim i planinskim proplancima, uz izvore ... zapravo na čarobnim mjestima – po Athumanunhu).

Stoga Athumanunh opet mora zapisati rečenicu koju je pronašao u starim predajama: 'Duh prirode je tako lijep, pa ga ljudi vide kao vilu!' Dobro, kako su vile zapravo nastale u starohrvatskom bajoslovlju? Stari zapisi i predaje opisuju vile kao mlade i lijepe besmrtne djevojke koje su zaštitnice voda, šuma, planina, polja, livada, ali i hrabrih bojovnika. Vile su nastale iz soka mrazovčeva cvijeta tijekom ranojutarnjih proljetnih, ili pak jesenskih sati.

Kada starohrvatski žreci opisuju vile daju im obličja vrlo mladih djevojaka uzvišena duha i veličanstvene ljepote koje su obučene u kao snijeg bijele haljine koje tijekom hoda raskošno i zagonetno šušte. No, stopala vila su izuzetno dlakava, a ponekad su opisana i kao kozji papci. Sve vile imaju vrlo duge kose boje zlata koje se poput slapova prelijevaju sve do tla. Obrazi su im rumeni, a oči krupne i nebeskoplave boje iz kojih ponekad munje sijevaju. Imaju sladak, ugodan i milozvučan glas koji smiruje i unosi ljubav i ljepotu i u kamena srca ljudi ...

Kada pak starohrvatski žreci opisuju mjesta gdje žive vile oni biraju planine (Velebit, Biokovo, Mosor, Dinara ... po Athumanunhu), ali tu ima nešto zanimljivo što otkri Athumanunh davno prije! Naime, hrvatske planinske vile žive samo na planinama uz more, a na ostalim hrvatskim planinama (naročito na onima u unutrašnjosti) žive nekakve druge ženske mitske osobe mnogo strašnije i na žalost mnogo ružnije. No, dobro, dakle, starohrvatsko bajoslovlje razlikuje osam vrsti vila (nimfi). To su vile koje starohrvatsko bajoslovlje naziva – utice.

Tako utice (vile, nimfe) žive na planinama poznate kao 'vile gorkinje', ili možda kao 'vile zagorke', ili pak kao 'vile nagorke'. Nadalje, tu su i vede ili pak šumske vile, pa zatim vodonojke ili vodene vile što žive uz izvore, vodopade, u jezerima ili bistrim šumskim potocima. Zatim oblakinje, vile koje žive u oblacima i pojavljuju se kao pratiteljice boga Porina (Branimira), pa onda vile vjetrenice što nalaze se u društvu boga Stribora. Vile što žive u poljima i po livadama te se nazivaju poljske vile, pa onda vile vidarice što ponekad nazivaju se i biljne vile, te vile što nalaze se u društvu bojovnika i nazivaju se vile bojovnice ...

Mitsko odmorište svih vila je maleni otočić u Jadranskom moru imena Jabuka, a taj otočić starohrvatski žreci nazivaju 'vilinskim vrtom'. No, dobro. Mislim da je za danas to dosta, a ostaje mi za sutra napisati kakve su doista vile bile kao osobe, kao ljubavnice, čime su se hranile i po čemu se razlikuju od djeva božanskih, rođenica, suđenica, diklica, vilenica ... te ostalih ženskih mitoloških bića što zapamti ga starohrvatsko bajoslovlje.