Dugo vremena starohrvatsko bajoslovlje (mitologija) promatralo se i izučavalo kao dio staroslavenske mitologije, no, iako je starohrvatsko bajoslovlje vrlo slično staroslavenskoj mitologiji, ipak postoji dosta razlika i zato ga treba promatrati odvojeno od staroslavenske mitologije. Naime, već sam prije pripomenuo da su Hrvati, prije nego su prihvatili kršćanstvo, štovali vlastita božanstva i vjerovali i mitska bića, a samim time imali i vlastite običaje i vjerovanja.

Dakako, ta rana mitološka vjerovanja prožeta su sličnim temama i iskustvima ostalih slavenskih, ali i današnjih europskih naroda, pa ako želite i ostalih svjetskih naroda, jer mitologija (bajoslovlje) po Athumanunhu 'Vrijeme je Snova', ili kako Athumanunh voli zapisati to je 'doba kada su vile Svijetom hodale', a kako danas gotovo svi vile raspoznaju i prepoznaju zahvaljujući 'Tolkienovoj trilogiji' Athumanunh će danas nešto napisati i o vilama u 'Hrvatskom bajoslovlju'.

Dakle, naum Athumanunha je opetovano lako prepoznatljiv, a to je želja da se sve mitologije svijeta zapravo promatraju kao jedna 'predivna i zajednička drevna i stara priča' koja u ljudima budi praiskonsku i neiskvarenu 'ljubav i maštu' ... a da li je Athumanunh siguran da je to sve samo mašta, ili su to samo 'crna slova na bijelom papiru', ili pak nevjerojatni i slučajni 'splet davno prije izmišljenih priča' prosudit ćete dakako Vi sami.

Athumanunh stoga ide pisati svoju priču, na samo njemu svojstven način, te u toj priči pokušati odgovoriti: 'tko su zapravo te vile', 'da li su dive i vile jedno te isto', 'kako su zapravo nastale te vile', 'da li su vile nekada bile, ili su i danas stvarne', 'gdje žive te vile', 'jesu li vile opasne' ... doduše, Athumanunhu su o vilama pričali samo stariji ljudi koji su nakon napornog težačkog dana, u svom opuštanju, znali popiti koju čašicu više, pa bi umorni zaspali shrvani spletom Sna i Jave, u onom poznatom mamurluku buđenja i vidjeli vile, ali Athumanunh je to sve lijepo zapisao!

Nakon određenog vremena, u hladu stoljetne lipe i pod krošnjom neprolaznog hrasta, u mirisnom dimu svoje lule, Athumanunh je opet pronašao nešto što je zajedničko svim tim pričama, koje opet bilo kave 'bile da bile' imaju zajedničku nit vodilju, a to je – svi koji su vidjeli vile redom su se prestrašili nad tom praiskonskom ljepotom, pa su glavom bez obzira utekli, ali su svoje priče završavali istim krajem! Svi su bili presretni, gotovo ushićeni što vidjeli su nešto tako lijepo i nestvarno za ovaj današnji Svijet u kojem od buke i žurbe više nitko ništa i ne čuje ni ne vidi, ali tko zna ... vile možda i danas tim svijetom hode ...

Ah, Athumanunh bolje ti je da prestaneš sanjariti i kreni već jednom s tom pričom o vilama ... dakle priča ide ovako: 'Jednom je tako iskusni lovac na risove, zalutao na Rožanskim kukovima, u sam cik zore, umoran od veranja planinom, pa na trenutak zastao kako bi se odmorio, na mjestu gdje se 'Velebit nad more ponosito nadvio', te usput potegao, lozovaču ili travaricu, iz svoje ploske i htjede malo zadrijemati i 'ubiti oko umorno' ... odjednom on ugleda, na planinskoj čistini maleno jezerce prekriveno lopočima.

Na lopočima pak leže i spavaju tri prekrasne djevojke u bijelim poluprozirnim svilenim haljinama koje su nestvarno lelujale na vjetru! Djevojke su primijetile lovca i stale ga pozivati 'k sebi', ali tog trenutka iza Rožanskih kukova iznenada se pojavilo moćno sunce ... trenutak je to kada se pojavljuju ratnici vilenjaci što imaju zadaću pronaći zaostale odbjegle vile što nisu se vratile pod zaštitom noći u dvore vilinske ... vile su dakako pobjegle, a pobjegao je i sam Athumanunhov lovac ...'

Dakako, priča ima svoj uzbudljivi nastavak, a lovac će imati problema s ljudima koji mu neće povjerovati u priču, jer onako izgreben i sav poderan od trčanja kroz grmlje i bodljikavi čkalj, preostalom je rakijom iz ploske manje oprao ogrebotine izvana, a više okrijepio dušu iznutra ...  Sutra nastavak o vilama, divama starog Hrvatskog bajoslovlja ...