... 'Nevjerojatno, pa ja doista ne mogu vjerovati! Tebe je mržnja potpuno zaslijepila i promijenila sestro! Zar si zaboravila da ga voliš?' Nije se mogla načuditi Antyopha, sestra Sonsyreye. '

Zar ti Sonsyreyo doista više ne čuješ ovu tišinu, zar ne vidiš ovu plavu tamu koja je rasula ova tajnovita noć?' Zabrinuta je bila i Shenha, sestra Andraghonovha.

Sonsyreya pak ih, prenuvši se iz razmišljanja, tada razuvjeri: 'Zašto uvijek gubim ja, zar zato što ga previše ljubim? Sve što dotaknem ja i razbijem, sve što volim ja u kamen pretvorim. Ove hladne kiše pale su zato što je On tako želio, a mene su opet po tko zna koji put upozorile … '

Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, odjednom napune se suzama. Suzama koje kao da su znale tu tajnu koja je bila stoljećima čuvana.

Treptaji Sonsyreyna oka potjerali su suze, suze koje su ličile na kapi jutarnje rose, niz predivno i nježno djevojačko lice na kojem se sada zorno vidjelo da razumije tajnu, ali ne razumije gdje treba tražiti tu tajnu dobro čuvanu i skrivenu još od samoga Osvita vremena.

U trenutku kada je mislila da ima sve, jedan nepromišljeni potez, gotovo banalan, sve je pretvorio u maglu. '

Ne, nisu oni krivi, nisu ni ove hladne kiše krive. Nije kriv ni ovaj vjetar koji me već danima lomi i ledi mi srce, a nije ni ova oluja kriva što dolazi potajno s Wyghenha tajnovitog i ledenog.

Svi vi i svi ovi događaji sada mi slobodno možete i mogu suditi, jer bila sam samo na korak od Njegovog sna, a tada sam dopustila da On i ja opet postanemo Svijeta dva, Svijeta toliko bliska, a tako daleka.

Svojom sam krivicom u tišini ove plave noći sada srca slomljena i sama sam kriva što je u trenutku nestalo sve, što se sve u maglu pretvorilo.

Nesmotreno sam zaboravila slušati vrišteću tišinu Sylenca, postala sam neoprezna i samouvjerena stečenom naklonošću srebrenih borova koji su odjednom prema meni postali toliko dobri i zaboravila sam na Njegovu neobičnu snagu ljubavi i nevjerojatnu i iskrenu želju kojom mi noćima ulazi u snove baš poput alandskog toplog sunca u ovo doba koje su oni tako jednostavno nazvali Vrijeme Bijelih snjegova'.

Sva su svijetla amazonskog grada u Zabranjenoj dolini, grada tisuću piramida, predivnog grada Sungrada, na modrozelenom jezeru nastalom od suza mitskih vila Charyzmhy, polako trnula i drhtala. Jutro se budilo uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples.

Svježina, koju je sada odjednom donio vjetar neobičan i nepoznat u ovom dijelu Hyperareyskogh Svijeta, Svijeta u Agrosyanskom dobu, Strašnom i Nezamislivom Vremenu, dobu koje je još uvijek pamtilo Slavne gradove, gradove što su se nekada davno prije poput plavih prstena prostirali pod milijunima Zvijezda, svježina koja je odjednom mirisala na neobične mirise tajnovitih i dalekih mračnih šuma srebrenog bora.

Dok su ostale Amazonke udisale ovu neobičnu jutarnju svježinu ne razumjevši šaputanja tog neobičnog vjetra što se odjednom podigao, vjetra koji je bio neobičan za ovo doba dana, ovo doba godine, Sonsyreya je osjećala da joj je srce poput uragana kojeg je upravo On i izazvao. Sada je znala i sada je bila sigurna da je više ništa ne može prevariti i zaustaviti.

Bila je ona sada sigurna gdje konačno treba tražiti tu tajnu koja je svim Okolnim narodima, koji su tek stasali u Hrabre narode, još uvijek bila nerazumljiva i nepoznata.

Odjednom Sonsyreya je razumjela svu snagu Zimskoga bedema, tajnu mračnih šuma srebrenog bora, znala je gdje su vjetrovita vrata Kawamadhe koja vode u tajnovite doline Sylenca, vidjela je misteriozno mjesto Wolsha na kojem se uvijek gasi dan, napokon je razumjela zašto je pijesak Wananunhe crven kao ruža, bila joj je razumljiva igra strašnog ledenog vjetra Actyalana, osjećala je ledeni dah Athumazye i vidjela je što to skriva gusta magla Anybeathe.

Osjećala je drhtaje krošnji srebrenog bora, a riječi alandskih pjesama više je nisu zbunjivale. Napokon je čula tu vrišteću tišinu Sylenca i shvatila da je On baš Nju tražio u Wananunhy i samo zbog Nje doveo kišu i vjetar od kojih su Pustinjski ljudi konačno osjetili svu svježinu vode na usnama.

Sada joj je bilo jasno zašto su je simpatični starčići Sychythe vidjele da pleše među Zvijezdama. Sada je konačno znala zašto su propali Slavni gradovi i zašto je potonula Atlantida …

Napokon je osvanula rumena zora daleko dolje na Jugu gdje se prvi puta, nakon strašne bitke na bojnom polju Herofahlha, dogodilo neko novo svitanje.

Predivan je dan osvanuo nad prozirnim modrim i tirkiznim morima tople zemlje Južne, zemlje Dyadonhe, predivne zemlje koju su valovi toplih mora oduvijek oplakivali i pjeneći se na pješčanim bijelim žalovima tajnovito šaputali SHA UN HA, SHA UN HAA …