Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi ratnika nestajali su u magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda, kada je Noć rasula svoju Tamu i otvorila svoje tajne odaje, padnu prve kiše i izbrišu njihove tragove ... Vjetar stane tući kao da milosti nema ... Spušta se još jedna beskrajna Noć nad šumu srebrenih breza, Tama prekriva Rosašumu, dok se Nešto stane pokretati, u početku polako, oprezno, a onda uz tutnjavu poput lavine stane se valjati kroz Rosašumu ...

Stabla breza kao da se pokreću, krošnje zelenog lišća trokut obličja zašušte ... odjednom počne padati kiša, ali kišu koja pada Oni kao da ni ne primjećuju ... snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici, poput davno prije zaboravljenih Božanskih ratnika Nebovrta, jezde u svojim neshvatljivim i čudnim bojnim složajima, mirno i u potpunoj zastrašujućoj tišini. Nikakav zvuk čelika, ili topota njihovih plemenitih konja nije se mogao čuti, ne vidi se njihovi vijoboji (zastava – po Athumanunhu) ...

I tako, u tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu, kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno Zlo, koje je sada opet pritiskalo Okolne narode što ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke Tame u koju su ga Nebesnici jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali …

Onda pak, jedne svijetle i plave Noći kakva se iznad Svjetodola nije rodila već tisuću dugih godina, noćno je Nebo ispunio Mjesečev veliki srp. U daljini su se, osvijetljeni mjesečevim luxom, vidjeli nazubljeni vrhovi planine Vrištokrešt iznad koje stanu plamtjeti svjetlosti lunarne zore. Ispod planine prostirale su se ravnice u kojima su rasle i mirisale Mračne šume. Ispred tih šuma, tu i tamo razbacane, gorjele su slabašne vatre koje su jasno govorile da su to prve stalne naseobine ljudi.

Izgleda da je ljudska vrsta još jednom imala mnogo, mnogo sreće! Gol do pojasa, snažnog mladalačkog tijela, s neobičnim i velikim mačem vježbao je golobradi mladić. Njegovi pokreti strašno su podsjećali na Nekoga, a zvuk, koji je proizvodio mač parajući hladan zrak, kao da je već jednom davno prije odzvanjao ovim ravnicama i ovim šumama … a onda, iznenada, ničim najavljen, odjednom zapuše topli vjetrić, neobičan za to podneblje i to doba noći. Vjetrić kao da je nešto probudio u Mračnoj šumi koja je kao začarana spavala tisuću godina. Bilo je to nešto vrlo tajnovito i vrlo opasno, jer najprije se čuo tihi zvuk, potom tihi šumovi koji prerastu u zaglušujući topot ... Tada pak se na rubu šume pojavi njih trideset, svi mladi i još uvijek golobradi, ali snažno oklopljeni i naoružani, odjeveni u bijele krznene tunike koje su nježno bile prošarane borovim iglicama srebrenog bora. Tako odjeveni potpuno su se stapali s okolinom i kao da su iz nje i iznjedrili ...

Ako ste pomislili da ste zalutali, niste! Athumanunh vas je samo malo 'premjestio' u Nezamislivo Doba, u Prvu Epohu Alandera ... jer tu ćete brzo upoznati nevjerojatna bića, stvorove i kreature koji 'spavaju u Noćošumi i Čudošumi' dok su još uvijek te šume bile mlade i Mračne šume ...

Dakle, nakon strašne borbe na bojnom polju Vječnosti, sjetite se: Enhu je uspio rastrgati i oboriti Zloprima, ali je u tom dvoboju smrtno ranjen ... Tako je Zloprim tresnuo na tlo, a Enhu se posljednjim snagama vinuo u visine ... ali nije imao snage, sve je više padao ... sve dok se nije našao u krošnjama srebrenih Breza ...

... Alanderi! Alanderi su ublažili pad EnHu ptice i pozorno ga položili u krošnje breza u Srebrošumu Brezalane – božice kiše ... i tako EnHu otpočine svojih stotinu godina, ali dok je EnHu spavao netko je morao preuzeti brigu o Dobru! Red je došao na Alandere, a tko pak su sada Alanderi već ste pročitali u samom naslovu: Alanderi: Narodrvi i Kamenari ...

(...) Narodrvi (NARO d DRV en I) – Athumanunh ih je zapisao kao Stabalani i Kamenari (KAMEN i n AR od I) koje je zapisao kao Kamalani i Golemstasi koji su poznati i kao Velinari (VELI ki NAR od I) ...

Na kraju, zapamtite! Prešli ste iz 'Perioda Noćobića', iz Mitološke ere u 'Period Polubožanstava' u Bajkovitu eru!