Athumanunh luta u prašumi Amazone

Sjedeći pored vatre i osluškujući šumove džungle iz koje je dopirala pjesma brbljavih papiga s kojom se miješalo neko čudno prigušeno štektanje, pucketanje grančica, tiho mumlanja otegnuto urlikanje, dosadno i jednolično zujanje prašumskih insekata. Athumanunh ni sam ne zna čega se boji, možda pritajene zvijeri koja se sprema da mu zarije svoje oštre kandže u vratne žile, ili ogromnih šarenih zmija što lome rebra, ćudljivih i divljih plemena što svoje žrtve vežu za noge i ostavljaju obješene na granama visokih stabala, ili neobičnih priča što kruže ovim mjestom.

Sparina je zagušljiva od vlage i truleži koja isparava s drveća, a zrak je zasićen mirisom smola i peludi što nadražuje grlo i živcira. Umorni su, umoran je i Athumanunh s njima, ali oprezni su, a oprezan je i Athumanunh. Nakon trideset dana u džungli Athumanunhu se instinkt za opasnost istančao i pretvorio u osjetljivu tananu žicu koja reagira čak i na blago strujanje povjetarca.

Poradi toga san im rijetko sklapa očne kapke, a zahvaljujući tome oni su izmoreni, a i Athumanunh s njima. Razdražljivi su i svadljivi, gotovo da su suludi, ali su još uvijek živi. Da živi nakon trideset dana u džungli Amazone…

…'Je li to jezero duboko?' – upita Athumanunh. 'Još nismo ispitali njegovu dubinu. No, sasvim sam siguran da je bistro poput suze i da u njemu žive najukusnije ribe na svijetu. Ovdje je predivno, prekrasno … nije mi uopće jasno odakle onakve strašne priče domorodaca o ovom jezeru i zašto mu uopće nadjenuše ime Vražje jezero?' – objasni vojnik u oklopu.

Athumanunh zamijeti da je vojnik mlad i neiskusan, pa si dopusti slobodu da ga upozori: 'Ne razmišljaj o tomu vojniče. Odmaraj se, ali budi oprezan i pozorno motri sve dok ti ne stigne smjena.' Mladi vojnik sada se glasno nasmije: 'Uopće ne znam zašto stražarimo, pa ovdje nema ni zvijeri, ni insekata, ni zmija, ni divljih plemena, nema nikoga osim nas. Ovdje su samo stijene, jezero i mi!'

Athumanunh se uputi prema svom konačištu, ali još jednom upozori mladog vojnika: 'Laku noć, samo nemoj zaspati! Zapamti sutra ćemo biti najbogatiji ljudi na svijetu!' Athumanunh je polako utonuo u san, a onda negdje oko ponoći probudi ga glasan povik stražara: 'Iz jezera, izlaze iz jezera! Hej, pa to nije moguće, nemoguće! Idu, iduu na nas! Budite seee, gotovi smo! …

Athumanunh skoči na noge i grozničavo stane tražiti mač kojeg nikako da napipa, a onda shvati da se nalazi u sigurnosti 'brda gdje plaču ptice', a ovo što ga probudi bio je samo još jedan od njegovih snova na njegovim dugim lutanjima kroz legende što su već davno prije zaboravljene.

Jeste li možda pogodili gdje je to Athumanuh zalutao i s kim je to on bio negdje u dubini opasne i neukrotive prašume Amazone, te što je to on s njima tražio tako daleko na misterioznim obalama Vražjeg jezera?

Ako niste ne brinite! Sutra Vam to napiše Athumanunh i objasni na samo sebi svojstven način, a onda pak slijedi druga priča ...