U potrazi za tragovima prvih pismena ljudskoga roda Athumanunh iznenada naleti na jedan grad, ma zamislite samo, na nadmorskoj visini od četiri tisuća metara. Njegovo ime na drevnom jeziku, davno prije nestalog drevnog naroda, označava grad umirućeg Mjeseca.

Gleda Athumanunh tako i opet se divi i čudi tim veličanstvenim ruševinama. Hoda on tako tim razvalinama i ruševinama nezamislive i do sada neutvrđene starosti iznad kojih se polako na jutarnjem suncu uzdižu magle ljudske prošlosti, neznanja i zagonetki.

Odjednom vidi on ostatke nečega što ga podsjeti na luku, u kamenu urezani crteži rakova i raznih riba … Zna Athumanunh dobro da su se Andi iz mora izdigli tamo davno u tercijeru, ali u to doba na Zemlji nema čovjeka!

Malo dalje pronašao je Athumanunh nekakav smotuljak papirusa, a kako on čita sve poznate i nepoznate hijeroglife baš se razveseli, ali … Što je sada ovo? To nisu hijeroglifi, nisu to ni prastara pisma slikovnog karaktera, a nisu ni poznata mu klinasta pisma… pa ovo je sitno pisan tekst i sva slova (znakovi) zapravo odgovaraju jednom govornom glasu, izgleda kao moderna fonetska abeceda.

Potraži Athumanunh svog starog prijatelja iz najljepšeg doba, pa ga zamoli da mu pomogne da ga zajedno pročitaju. Stane tako Athumanunhov prijatelj čitati: 'Žena imena Orjana došla je ispuniti nalog bogova kako bi postala pramajka Zemlje. Orjana ima četiri prsta koja su spojena opnom, a rodila je 70 – ero djece i potom otišla natrag među bogove.'

Athumanunh se opet sjeća da je vidio niz kamenih glava koje su ga nijemo, ali pozorno promatrale u 'gradu umirućeg Mjeseca' i dobro se sjeća njihovih lica koja su različita. Tanke i debele usnice, dugi ili kukasti nosovi, sitne ili glomazne uši, meke ili tvrde crte lica, a neki su gologlavi, dok pak drugi imaju na glavi nešto što podsjeća na kacigu, a svi oni imaju po četiri prsta, ali nisu im spojeni opnama.

Uf, a onda mu se učini da je nešto pročitao kao – Mu … -  malo je oštećeno, pa se ne vidi dobro. No, Athumanunhu padne napamet – Muror – tajnovito nestala civilizacija naroda koji su nekada živjeli po otocima Tihog oceana.

No, Muror civilizacija je cvjetala prije 23 000 godina, znači prije Atlantide, ali prije 23 000 godina na Zemlji je kameno doba, pola Europe i današnjeg američkog kontinenta je pod debelim naslagama leda, a u pećinama Francuske i Španjolske smrzavaju se prvi ljudi koje Athumanunh poznaje kao Kromanjonce.

Odjednom poput jata crnih ptica zloslutnica navru Athumanunhu misli kako je jedna ponosna civilizacija mogla pasti tako u zaborav, tako jednostavno nestati … Nestati zauvijek u vatrenim stihijama i nezacijeljenim ranama što ih čovjek zada vlastitoj povijesti.

Kakve li se sve misli nametnu čovjeku kada korača po pepelu jednom velikog i ponosnog naroda, naroda koji je podigao ove gorostasne građevine, sebi na spomen.

Ali tko bijahu ti graditelji? Jesu li to tajanstveni Olmeci čija se povijest poput Titana gubi u maglama legendi i bajki, ili su to možda Tolteci, marljivi i miroljubivi koje zapamti jedino usmeno predaja? Što bijaše s tim tajanstvenim civilizacijama tih jedinstvenih graditelja? Što bijaše, gdje nestadoše …