U predivno jutro kada se Sunce stalo uzdizati povrh suhoga i neplodnoga kamenjara na istočnoj obali velike životodavne rijeke Nil, Athumanunh se budi iz plavetnog sna koji je usnuo nakon koračanja kroz mitologiju i priče što davno su već prije zaboravljene. Vidi Athumanunh gdje svećenici (uab) pripremaju se za slavlje u kojem će slaviti još jednu pobjedu svijetla nad mrakom, moć života nad smrću, silu žitnoga sjemenja nad zemljom …

Bijaše to san koji je sanjao, jednom davno prije, jedan sedammiljunski narod koji se tada još nije nazivao Egipćanima, drevni narod koji svoju zemlju tada još nije nazivao Egiptom, podanici koji svoje kraljeve tada još nisu nazivali faraonima, a dinastije se još uvijek nisu spominjale.

Bilo je to u sam osvit ljudske uljudbe, gotovo tri tisuće godina prije nego smo mi počeli računati svoje Vrijeme.

Veliki svećenik (ur mau) rukom pozva Athumanunha i stane mu pričati još jednu misterioznu priču: ' Zapamti Athumanunh, ti što lutaš snovima plavetnim, zapamti doći će doba kada će u zemlji Kemet ljudi prestati štovati i služiti bogove svoje, a sva njihova religiozna dijela bit će prezrena. Svi će bogovi tada zauvijek napustiti Kemet (Egipat) i uzletjet će na Nebo.

Bit će Kemet napušten i ostavit će ga bogovi, a stranci će doći i njime će upravljati … i postat će Kemet pustinja koju su zauvijek napustili bogovi i ljudi. Nitko više neće gledati u Nebo. Ljudima će biti draža tama od svijetla, smrt od života, a ljudi će biti ugroženi u duši svojoj. Uspostavit će se novi zakoni i bit će dobro, ali zli ahaui (biće slično anđelu) ostat će među ljudima i bit će s njima i vodit će ih u bezboštvo, ratove i pljačku učeći ih stvari koje se protive bogovima i prirodi.

Doći će vrijeme kaosa i nepoštovanja plemenite riječi, a kada se te stvari dogode, o Athumanunh, tada će bog gospodar i prvobitni stvoritelj opetovano djelovati protiv kaosa. Djelovat će potopom, katkad vatrom koja prži, a katkad ratovima i bolestima sve dok se ponovno ne rodi Svijet. Priroda boga je volja, a božanska volja je dobro …'

Athumanunh se brzo prisjeti da je u drevnom Egiptu bilo 'Vrijeme bogova i vrijeme ljudi', da je Ra vladao Nebom i Zemljom koje je stvorio, a bogovi i ljudi živjeli su zajedno. Ra je bio mlad i snažan, te je vladao čvrsto i pouzdano, prema pravilima božanskog poretka. No, Ra je stario, sve više se pretvarao u nemoćnog starca, pa su pojedini bogovi to željeli iskoristiti za svoje osobne ciljeve.

Prisjeća se Athumanunh da je u mitološkoj prići drevnih Egipćana pročitao da su Raove slabosti uz ostale bogove postali svjesni i sami ljudi, te da su i oni počeli kovati zavjere protiv njega. Kad je Ra saznao za ovo, on saziva savjet bogova i odlučuje da čovječanstvo treba kazniti. U početku Ra strašno kažnjava ljude i odlučuje uvesti red u ono što je sam stvorio.

No, kada su se Oziris pravedni i Izida veličanstvena pobunili i stali na stranu ljudi Ra uviđa da je pretjerao, te odlučuje da se povlači sa Zemlje i odlazi na Nebo.

Na Nebo ga je odnijela božica Nut, božica Neba, a ostali bogovi priljubljeni uz njezin trbuh postanu sjajne Zvijezde. Na ovaj način Nebo i Zemlja, bogovi i ljudi, zauvijek su razdvojeni. Ra abdicira i svu vlast na Zemlji predaje bogu Tothu, bogu mudrosti i Mjeseca.

Ovo simbolizira zalazak Sunca i izlazak Mjeseca koji osvjetljava dvanaest noćnih sati. Dvanaest opasnih i pogubnih Noćnih sati, ali na ovaj način Ra je zapravo ljude zaštitio od noćne tmine. Povlačenjem Raa i bogova na Nebo u egipatskoj mitologiji završava doba bogova i počinje predivno doba, doba ljudi (faraona).

Tako dok opet Athumanunh sluša priče mudrih drevnih egipatskih svećenika ni ne primjećuje da se polako spustila noć, pa Veliki svećenik (ur mau) pokaže Zvjezdano nebo: 'Gledaj i zapamti Athumanunh, Egipat je slika Neba!'