Nastanak Alandije, te tajnovite zemlje u surovom klimatskom okružju, koja se protezala od ćudljive i divlje rijeke Hesperaskhe sve do misterioznih šuma srebrenog bora Mynechyz koje su rasle i mirisale u mističnoj dolini Sylenca, na samom rubu tada poznatog Svijeta Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode, od samoga je početka prekriven tajanstvenim velom i od prvog je trenutka ona izazivala znatiželju, raspirivala maštu, a nerijetko u trenucima uzbuđenja Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode, izazivala je i priče začinjene strahom i nepoznatim, nečim jako tajnovitim i misterioznim.

Za one, koji bi prešli divlju i opasnu rijeku Hesperaskhu, a koju je jedino bilo moguće prijeći na mjestu koje su Alanđani zvali Armagedhonha, ili 'mjesto gdje sve počinje za prijatelje i dobronamjernike, a završava za neprijatelje i zlobnike', odjednom bi tako stale kružiti predivne legende. Legende među Okolnim narodima o toj tajnovitoj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i silno pritisnuo snijeg. Tamo negdje, gdje ti tajanstveni ratnici u plavim odorama i ogrtačima, ti nepredvidivi ratnici lutalice i osvajači, strašni ratnici napadači, ratnici Alanđani, ratnici koji su na samom rubu Svijeta podigli svoje neobične gradove, pa ih onda sami i rušili te odlazili još dalje zauvijek odani i vjerni jednom dječaku, jednom čovjeku, svom princu, svom Andraghonhu, svom Shaghanu uskoro će se dogoditi nešto što ni najstariji među najstarijima više ne pamte …

... oživjela je davno prije zaboravljena legenda tog strašnog i Nezamislivog vremena kada su propali Slavni gradovi, u vremenu nakon potonuća Atlantide u sam Osvit vremena. Legende ih opisuju i kazuju da se Oni još uvijek sjećaju davno prije Zaboravljenog vremena, Vremena prije potonuća slavnog kraljevstva Atlantide i moćnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima Zvijezda.

Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. Zbog Njega Oni su se oduvijek borili i još uvijek su spremni izginuti svi od reda samo da bi opet vidjeli ono što su vidjeli tada u sam Osvit vremena. Od tada, kada su to vidjeli Oni pjevaju vjetru o Njemu i slave Ga riječima:

'Za tisuću i sto godina, a kada nas više ne bude, zauvijek će šaputati vjetar sa Sjevera …' I tako bi Oni, svake godine, vjerni i odani svom Shaghanu, riješeni boriti se i poginuti svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru Sjevera koji ih je čekao ispod mistične planine Wyghenha. Tu bi Oni tada, danima strpljivo čekali, a noćima pozorno osluškivali zvukove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima, sjedili oko vatri koje bi zapalili u krug.

Svakodnevno bi izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali ga, ili bi bili pobijeđeni … Tako bi u tim davnim danima, na samom rubu poznatog Svijeta, u samom srcu doline Sylenca, oni podigli grad, Ledeni grad kojeg svojim imenom nazvaše Asgrad. Grad prozirnih zidova, bedema snažno utvrđenih, mnogobrojnih kula i bastiona, nevjerojatnih utvrda, tisuću otpornih točaka povezanih ravelinima u snažni sustav utvrđenja, na kojima su položaji posebno uređeni za posljednju obranu.

Kao da će se ovdje odigrati fantastična i presudna bitka, a unutar tih zidina prekrasan grad, grad Asgrad. Tisuće najboljih i najelitnijih ratnika čuva ga u punoj bojnoj opremi, velikom pozornošću i upornošću, kao da mu svakog trenutka prijeti navala neprijatelja, a nikada se do njega ne bi probila niti jedna vojska tog strašnog i Nezamislivog vremena.

Ipak, najbolji ratnici toga doba, tog strašnog i Nezamislivog vremena, danima i dugim noćima smrzavaju se i podnose sve nedaće Bijele smrti, spremni na posljednju upornu borbu, spremni poginuti redom, samo da bi ponovno vidjeli to što su vidjeli Vitezovi vjetra u to Hladno i Bijelo Praskozorje alandskog vremena.

Nikome nikada nije od Okolnih naroda bilo jasno zašto se Alanđani, ti strašni i najbolji ratnici koje je to Nezamislivo vrijeme zapamtilo, smrzavaju tu na samom rubu Svijeta uvijek teško oklopljeni i naoružani, uvijek spremni pod punom bojnom opremom na borbu do koje nikada i ne može doći. Alanđani su uvijek bili tu, riješeni i spremni na sve, jer ono što su otkrili i tako ljubomorno čuvali u svojoj tajni koju su opet nazvali imenom svojim Tanghatanunh, bilo im je najvrjednije i jedino što su željeli.

Samo ako bi ta Tajna postojala sve je imalo smisla za njih. Inače bi se davno smrzli, zauvijek nestali i otišli Bijelim putem u Shonshon. Snježni vrhovi Wyghen planine, zvijezda Hawalandha, ispod nje On, pored njega Ona i Njezina ljubav prema Njemu koja im je grijala srca i krv u tim divljim i surovim prostranstvima … Bila je to tajna koju su oni svake godine morali vidjeti i za koju je vrijedilo čekati i smrzavati se na tom strašnom mjestu koje je zauvijek okovao led i teško pritisnuo snijeg.