Nakon misterioznog nestanka Andraghonha i alandske pukovnije Apokalypsa koja Ga je pratila u nepoznate predjele divlje zemlje Wyndlandye, sywolyko – kotyansky združeni odredi bili su sve nasrtljiviji prema dijelovima Zabranjene doline koju su oduvijek svojatali. Znajući da su bez Andraghonha nemoćni i slabi za bilo kakvo upuštanje u borbu, a da bi održali kakav takav mir i stabilnost, alandski generali predložili su Sonsyrey da dopusti Sywolykima i Kotyancyma da povremeno ulaze u sporni grad Suncyty.

'Zašto si Panđo dopustio da njihovi odredi pregaze Mandraghonh i pojave se ovdje? Zašto se niste borili onako kako Vas je naučio On?' – srdito je pitala princeza Sonsyreya. Panđa joj je mirno objasnio: 'Nije ni meni drago što ti lešinari slobodno krstare Zabranjenom dolinom, ali da im to nismo dopustili krenuli bi na Waluzyu i Dyaspahr, a mi bi imali strašnih problema i na granicama Alandije. Da ne govorim da bi princ Haywey ostao odsječen sa svojim Ararađanima i potpuno odvojen od nas. Vjeruj mi princezo ovako je puno sigurnije i za nas i za cijeli Sjeverni savez. Kotyanci nam do sada nisu zadavali brige, a i Sywolyky su zadovoljni ovakvim podjelama, a nama ostaje da vjerujemo da će se Andraghonh jednom konačno pojaviti. Kada On bude tu, lako ćemo ih mi protjerati, ali sada je bolje da se ne upuštamo u otvorena neprijateljstva s njima.'

Prošla je već godina, a Andraghonh se nije pojavio. Alandski generali bili su sve zabrinutiji, a princeza Sonsyrey sve je teže podnosila Njegov nestanak i nazočnost odreda Hladnih vatri koje su sada ponovno slobodno prelazile zelenu rijeku Mandraghona i kretale se Zabranjenom dolinom. Onda pak jedne predivne, tople i plave noći usred Zabranjene doline začuo se urlik i zavijanje alandskih polarnih vukova. Ti strašni predatori nikada se nisu spuštali s planine Wyghen, a ove su se noći poput sjena kretali velikom brzinom kroz Zabranjenu dolinu vješto se skrivajući u šumama palmi.

Ujutro u velikoj dvorani vladalo je komešanje i gužva. Naime, svi su raspravljali o pojavi polarnih vukova ovako daleko na jugu, a još veću je zbunjenost izazvala pojava princeze Sonsyreye koja je u rukama nosila alandske bijele zimske ruže. Te alandske bijele zimske ruže nisu cvjetale od Andraghonv nestanka. Vidjevši je Vitezovi vjetra se međusobno pogledaju upitno, a Panđa se obrati Sonsyrey:

'Oooo, Zaštitnice alandska, Handro naša, odakle Tebi te ruže?!' – Sonsyrey sada zbunjeno pogleda Panđu i upitnim pogledom prođe po svim nazočnim Vitezovima vjetra u dvorani. 'Zar mi ih niste Vi Vitezovi vjetra donijeli noćas? Zar još netko osim Vas zna gdje cvatu i mirišu alandske bijele ruže? Našla sam ih jutros kada sam se probudila pored uzglavlja. – iznenađena i zbunjena odgovori Sonsyreya. Panđa se stane smijati grohotno: 'Ne djevojčice! Nitko od nas ne zna gdje cvatu i rastu alandske bijele ruže. Ako bi i znali ne bi ih ubrali jer one ne cvatu kroz godinu. One procvatu samo jedne noći i mirišu samo jedan dan, a onda nestanu i uvenu. No, svi mi znamo tko zna gdje rastu i mirišu, ali itekako znamo tko zna koje noći procvjetaju te alandske ruže! … -

U dvoranu sada uđe jedna od dežurnih dyadonskyh kneginja i izvijesti Sonsyrey:  'Princezo, pred gradskim vratima nalazi se pedesetak prosjaka koji mole hranu i prenoćište, a prema nama kreće se i jedan združeni odred od stotinjak ratnika Hladnih vatri. Što nam je činiti princezo?'

Sonsyreya ljutito odgovori: 'Prosjacima dajte hrane, a ovih drugih mi je već previše! Postali su sve drskiji i sve bezobzirniji, pa prije dva dana bili su ovdje. Idemo ih dočekati u dvorištu, ali ovaj put ću ih otjerati, pa makar i oružje morale uporabiti!' Panđa tiho nešto šapne Zumahu i Paski, a ova dvojica nenametljivo se još bliže približe Sonsyrey.

Dok su Dyadonkhe brižljivo dijelile hranu tek pristiglim prosjacima, Zumah je s nepovjerenjem promatrao prosjake koji su bili, iako prljavi i potrganih ogrtača i odijela, nekako previše ponosni u svom držanju, ali u tom razmišljanju prekine ga ulazak odreda Hladnih vatri kroz gradska vrata. Sonsyreya praćena kneginjom Sandrhom i Panđom stane nasuprot zapovjednika odreda i energično ga upita:

'Što bi sada ovo trebalo značiti? Bili ste ovdje prije dva dana, a trebali ste doći tek za tri dana! Upozoravam vas da nikada niste dobro došli, a ovo je sada previše. Ne pridržavate se našeg dogovora! Zašto?' Zapovjednik odreda oholo se naceri princezi: 'Ni ti se ne pridržavaš našeg dogovora. Zašto si uvijek okružene njima? Ni Alanđani nemaju prava biti ovdje stalno …' - sada se umiješa Paska: 'Prokleti lešinaru trokutaste glave, zar ćeš nas ti otjerati s ovom šakom jada, ja …' Sada pak Pasku prekine i smiri Sonsyreya: 'Smiri se Paska, Vi ste uvijek dobro došli, a vi mi Sywolykhy nećete određivati nikakve uvjete u mom gradu, zar nije dovoljno što …'

Sonsyrey se okrene prema nastalom naguravanju prosjaka i nekoliko sywolykyh ratnika. Dok je ona tražila objašnjenje od zapovjednika odreda, nekoliko je sywolykyh ratnika zgazilo kruh koji su prosjaci dijelili između sebe, a onda je nastalo naguravanje sve dok jedan od prosjaka nije snažno tresnuo u lice jednog od ratnika Sywolykyh. Svi su bili iznenađeni, a Sywolyky izvuku svoje mačeve i krenu prema prosjacima koji odjednom i istodobno odbace svoje prljave ogrtače.

Ispod ogrtača pokažu se boje odore alandskih ratnika davno prije izgubljene pukovnije Apokalypse koji također izvuku mačeve. Prosjak koji je tresnuo Sywolykog bio je pukovnik Unakas koji je sada već pokretima ruke raspoređivao svoje ratnike oko jednog koji je ostao još uvijek pokriven. No, i prije nego je i On odbacio svoje prljave dronjke, svima je bilo jasno, kako Alanđanima i Dyadonkhama, a tako i Sywolykyma.

Bio je to On Alanđanin Andraghon – onaj koji spava ispod pijeska, Wharghord – onaj koji gospodari bitkama (tako su Andraghonha nazivali odredi Hladnih vatri) … Andraghonh polako izvuče teški, zvučni, dvosjekli, alandski mač i njime pokaže prema zapovjedniku odreda mirno, te mu dubokim glasom zapovjedi:

'Imaš dvije mogućnosti, povedi svoje ratnike natrag preko Mandraghona i nestani, ili izvuci mač i postani heroj, izaberi!' No, zapovjednik Sywolykyh nije dugo razmišljao, okrenuo je svoje ratnike i postiđeno napustio gradska vrata. Gradom se zaori alandski bojni poklič, a Sonsyreya jedva dočeka da Mu potrči u zagrljaj.