Vjera, nada i ljubav
Vjera, nada i ljubav su (još uvijek) duboko utisnuti pojmovi u čovjekovoj svijesti, pogotovo u zapadnom kršćanskom svijetu, bez obzira da li je netko u direktnoj vezi s kršćanstvom kao religijom, ili ne.
Stoga se vrijedi pozabaviti njima i vidjeti imaju li dublji značaj u smislu spoznaje i duhovne evolucije ljudskog bića, ili su tek programi za kontrolu mišljenja i ljudskog ponašanja.
Vjera – vjera u boga, vjera u drugog čovjeka, vjera u život, vjera u…
Odakle potiču sve ove vrste vjere?
Imaju li nešto zajedničko?
Baziranje na krivoj pretpostavci postojanja malog, nesigurnog ja koje živi u neznanju i nesigurnosti, izgubljen usred iluzije vremena?
Nada – nada u nešto novo, bolje, svjetlije, ljepše… Za koga?
Za nekoga kome to sve očito nedostaje.
I kao vrhunac svega – ljubav.
Kao kruna svih želja, glavna nedostajuća, magična supstanca života.
Kako i zašto uopće život tolikog manjka, tame i nesigurnosti?
Polazišna točka percepcije je uvijek mali ja-svijet.
Potpuno zamagljen mislima i osjećajima, iznutra i izvana nametnutim identifikacijama.
I u trenutku povremenog ili čestog očaja uslijed tmurne situacije - pojavljuju se vjera, nada i ljubav.
Kao lijepa obećanja.
Kao signali u noći ali uglavnom bez jasnog izvora i vidljivog smjera kamo treba krenuti.
Ali što ako vidimo da nema nikoga u središtu tog malog svijeta?!
Da je mali centralni „ja“ zamišljen, izmišljen, branjen i hranjen iluzijama.
Da ne treba umrijeti, niti treba bolji život, ni vjeru, ni nadu.
I da mu prava ljubav o kojoj mašta nije dostupna, niti će ikada biti, ni uz svu vjeru i nadu?
I sve to iz tako jednostavnog razloga.
Dakle, trebaju li nam zaista vjera, nada i ljubav?
Ili je dovoljno da se probudimo i nastavimo budni dalje putem?
Putem raščišćavanja magle iluzija; magle vremena - očekivanja, prisjećanja i iščekivanja.
Tu se onda možda i pojavljuje neka viša oktava ove trijade, koja ima drugačiju vibraciju i potpuno je u sebi zatvorena.
Ne očekuje ništa izvana i ne ostavlja prostora da bude upotrijebljena za manipuliranje i zarobljavanje;
Već je to jedan sklad života s duhom, s vodećim evolutivnim principom koji se osjeća kao sve veća sloboda i svjetlo i taj osjećaj u procesu razvoja može biti –možda - opisan tim riječima.
Ali i ne treba, ne mora.
Napisala Eloratea
bglavac
irida
edin.kecanovic
