Transparentno

Dharma Talk by Ven. Jinmyo Renge osho-ajari
Dainen-ji, Lipanj, 2010

Sve što osjetite, svaka senzacija, percepcija ukazuje na prostor oko nje.

U stvari, sve što doživite, veliko ili malo, ukazuje na prostor u kome se nalazi.

Kada osjetiš vrelinu ljeta, ili hladnoću zime, ili vidiš izlazak ili zalazak sunca, ili noćno nebo - oni se mogu činiti ogromni, ali i oni ipak ukazuju na još veći prostor oko njih.

Biti transparentan za iskustvo ne znači povlačiti se, praviti se da nisi tu.

Niti znači gubiti se, izolirati.

To nije odsustvo nečega; to je susret takvosti iskustva kakvo jest, sasvim, u potpunosti.

Kada sretneš iskustvo kakvo uistinu jest nema odvojenosti između tebe i onoga što iskušavaš.

Ja ovdje ne govorim samo o tome da nema odvojenosti između tebe i iskustva koje ti se sviđa.

Govorim o svim iskustvima.

U ovom području rađanja i umiranja postoji velika ljepota kao i velika ružnoća; tu je lakoća i teškoća.

Postoji privlačnost i odbojnost.

Mi bi htjeli da je sve samo „u redu“ za nas i za one do kojih nam je stalo, svo vrijeme.

Ali nije.

Sve je nestalno, sve se mijenja.

Možete pokušavati stajati stabilno i čvrsto usred nestalnosti, ali to neće funkcionirati.

Riječ „transparentnost“ kako se obično koristi samo ukazuje na svjetlo koje prolazi kroz materiju, na primjer, svjetlo koje prolazi parče prozirnog stakla.

U kontekstu naše prakse, ipak, ne govorimo o svjetlu kao svjetlosnom valu koji se opaža očima.

Ono što se ovdje opisuje je kako sve što je znano jest otvoreno poznavanju, da se pojavljuje unutar njega – ako je znano intimno, cijelim tijelom i umom.

 Poznavanje znanja, sposobnost znanja tradicionalno se naziva „komyo“ ili „luminoznost“, luminoznost poznavanja.

Ta kvaliteta luminoznosti se također naziva „sunyata“ – praznina, otvorenost, transparentnost.

Što god je znano nije u biti stvar, bez obzira što vi o tomu mislili.

Kao činjenica trenutnog iskustva to je poznato, to je iskustvo i ono je krajnje transparentno.

U stvarnosti, sve je već izloženo, mi smo već izloženi, ali volimo misliti da se možemo sakriti.

Ono što se skriva je slika o sebi, slika koju imamo o sebi i svijetu.

Ona ne postoji kao entitet ili stvar.

Stvorena je u procesu kontrakcije, ali kada se propagira dalje i djeluje na temelju nje, može naravno nastati velika šteta.

Iz vašeg vlastitog iskustva znate jer se događalo da ste kotrahirali i propagirali neku priču o sebi ili nekom drugom i onda djelovali u skladu s time, s neugodnim posljedicama.

Najgore stavri koje ste činili su bile posljedica kontrakcije.

Ali čak je kontrakcija objekt opažanja a svi objekti, sve što može biti znano ukazuje na prostor oko njega.

Problem je da kada smo u dubokoj kontrakciji postajemo glupo tvrdoglavi i ne želimo pustiti laži koje si govorimo o sebi i o svijetu.

To sada vodi do pitanja o iskrenosti.

Da li je biti transparentan isto što i biti iskren?

Odgovor je da i ne.

To je ista stvar kao i biti iskren ako je iskrenost o kojoj govorimo neuvjetovana.

Ako je uvjetovana osjećanjima o tomu što znači biti iskren, ili ako je ono što vas vodi vrsta neke agende ili plana, neka vrsta rezultata koji se nadate postići, onda to nije potpuno, onda to nije transparentnost.

Biti iskren u vezi s iskustvom nema agendu, niti plan.

To nije ni biti sklon ispovijedanju, prazneći sve svoje misli i emocije nekome tko ih hoće saslušati.

Biti zaista iskren je stalno preispitivanje bez riječi onoga što se iskušava, preispitivanje cijelim tijelom i umom.

Mi se često zaglavimo na znanome. Stalno reagiramo na ono što opažamo.

Kada vidimo ili doživimo nešto ugodno, želimo još toga.

Posežemo za time.

Kada visimo ili doživimo nešto neugodno želimo pobjeći od toga.

Konstantno je tu privlačenje i odbijanje iskustva bez razumijevanja što je to na što reagiramo i zašto reagiramo.

Nedavno me je student pitao o gledanju zalaska sunca.

Bilo je lijepo a ipak u nekoliko minuta, percepcija ljepote s promijenila.

Student je osjetio vrstu perceptualnog poravnanja i tu je bila prateća neugodnost, pad u doživljaju.

To je podiglo brojna pitanja o tomu što je bilo iskušano, zašto je došlo do osjećaja odvoejnosti, distanciranosti i nemogućnosti da se u potpunosti doživi ljepota sunčeva zalaska i održi iskustvo.

 To je bilo dobro pitanje.

Kao monah, kada vidim nešto lijepo, kao što je sunčev zalazak ili mreškanje vode, ili sjene koje baca lišće postoji uvažavanje, poštovanje to displeja boja i svjetla.

Vizualno polje je tada vrlo bogato.

Ali opet, sve što doživljavamo ukazuje na daleko veći prostor koji je okolo.

Ako samo obraćate pažnju na ono što se pojavljuje u gledanju, bez primjećivanja osjeta u tijelu, bez otvaranje slušanju, bez viđenja detalja koji se pojavljuju svuda oko stvari koju gledate i detalja koji se pojavljuju između vas i stvari koju gledate, onda samo doživljavate dio cjeline.

Kada se otvorite cjelini iskustva, onda je zalazak lijep, ali nema žudnje za zadržavanjem iskustva, nema pokušaja da ga zamrznete.

To se mijenja, vi se mijenjate i možete dozvoliti promjenu, jer tu je zalazak i tu je ZNANJE zalaska skupa s tim kako ga znate i luminozitet, sjaj znanja su svi izlasci i zalasci, svi dani i noći, svi trenutci, sva iskustva.

Kada počnemo s praksom mislimo da je poanta prakse da opažamo znano.

Želimo suziti fokus i usmjeriti pažnju tako da možemo samo pratiti dah.

Ili samo zvuk.

Mislimo da je otvaranje pažnje primjećivanje hrpe objekata, znanoga.

 Čak sortiramo to što opažamo, ponekada sliejdeći vrstu mentalne cheking liste detalja koje msilimo da bismo trebali opažati.

Takvo opažanje je samo usmjeravanje pažnje kroz slučajne impulse , od ovoga do onoga, od ove stavri koja je opažena do one stavri koja je opažena.

Od zvuka nečijeg kašlja do misli, do daha, do svraba, bola, pospanosti.

To zaista nije ništa drugačije od impulsivnog skakanja pažnje koja se događa u ostalom dijelu tvoga života – neumorno lutanje i žudnja i umanjivanje, od bivanaj zainteresiranim zatim do gubitka interesea i dosade, premještanj pažnje s jedne stvari na drugu.

Zato je toliko naglaska u našoj praksi na otvaranju pažnje prema cijelom tijelu, ne samo njegovim fragmentima.

Kada osjećate dah u dijafragmi, trebate ga osjećati skupa s vašim rukama i nogama, vratom i kralježnicom, glavom i ramenima.

I tebate se otvoriti gledanju i slušanju. Trebate prakticirati ovaj trenutak za trenutkom, za trenutkom, cijelo vrijeme sjedenja.

Ni jedna stavr nije „poanta“ sama po sebi.

Sve poanta pokazuju jedna na drugu i vaša je praksa otvaranje mnogim detaljima istovremeno.

Samo primjećivanje nije dovoljno.

Netko može sjediti s pivom u jednoj ruci i TV upravljačem u drugoj, opažajući puno toga, ali to nije prakticiranje.

Na početku otvaranje pažnje mnogim detaljima istovremeno izgleda teško jer većinu svoga života pažnji je dozvoljeno slijediti impulse.

Sada se trenira i to traži napor.

Ali napor koji se zahtijeva ne znači naprezanje.

Osjeti, boje i oblici i zvuci su već prisutni, sve što vi činite NIJE činjenje onoga što obično radite – distrakcija i abstrakcija sebe, sliejdeći impulse.

Umejsto toga učite obraćati pažnju.

Kada se maknemo s puta i prestanemo se ometati, postajemo transparentni za iskustvo.

Nema odvojenosti između viđenja i onoga što se vidi; između sličanja i onoga što se čuje.

Između osjećanja i osjeta koj se osjeća.

Profini primjećivanje u sabranost pažnje, u opažajnu prijemčivost.

Kada se javlja bolni osjet u koljenu, najbolji način nošenja s njime nije odbijanje ili pokušaj da ga se oslobodi u frustraciji, nego otvaranje pažnje oko njega.

Kada naiđe misoa ili snažan osjećaj, opusti se oko toga.

To ne znači otpusti sabranost, nego otpusti položaj mislioca propitivanjem osjeta, ne znajući što je on, kompletnim i otvorenim ispitivanjem.

Ni jedna od naših kategorija o iskustvu ne znači ništa, uopće.

Ni jedna od naših slika o iskustvu nije iskustvo.

Moramo odbaciti sve stavove i jednostavno vidjeti.

To je važno, jer vjerujemo mnoštvo stavri o sebi i našim kapacitetima koje jednostavno nisu točne.

Kada se pažnja stegne, kontrahira, naša inteligencija postaje vrlo, vrlo ograničena.

Kada otvorimo pažnju u staju smo vidjeti preko ograničenja koje smo postavili u iskustvu.

Vidimo opcije gdje prije nismo vidjeli.

Vidim osebe i sve drugo u veoma drugalijem svjetlu.

Umjesto neugodnog svjetla reflektora straha i borbe, kriticizma i ljutnje, možem ose otvoriti luminoznosti znanaj, mudrosti i dopustiti joj da nas vodi.

U prvog daharma govoru koji sam čuo od Roshija on je govorio dragulju u jasno msvejtlu koji gubi svoje ivice i rekao je da je to drugim riječima „koga je briga to što mislite.“.

Znate što= U pravu je.

Ne bismo trebali ni najmanje mariti o onomu što mislimo.

Zašto?

Jer su misli objekti, znano.

One ne znaju ništa.

Mi mislimo da je centar naše inteligencije komadić koji čini sve mišljenje.

Ako bi to bila istina, onda kako znate da doživljavate misli?

Kako znate tu misao?

Otkuda je znate?

Čime je znate?

Luminozitet znanja sja kroz vas, kroz sve vaše misli, sve vaše osjećaje, kroz sve što doživljavate, kroz sve što jest.

Luminoznost je kapacitet znanaj da zna.

Također se naziva i strujom osjećaja.

Budna svijest je znanje kao takvo, primordialno budno, ali kada se „ti“ probudiš za to onda se to izdvaja iz svjesnosti.

"budna svjesnost“ je intezifikator kao fraza.

Luminozitet je sposobnost da se zna.

Znano je radijacija lumonoznosti.
Svjesnost je svjetlost kroz to.
Budna svjesnost znači da si se probudio za to.

Biti transparentan znači da nema apsolutno ničega na što se možeš okačiti.

 To znači da ni jedna od tvojih misli nije čvrsta.

Ni jedan od tvojih osjećaja nije čvrst.

Ni jedan od tvojih pogleda ili stavova nije čvrst.

-------------------------
Prijevod engleskog teksta sa: http://www.wwzc.org/book/transparent

Eloratea

http://www.val-znanje.com