1. Pravovjerne organizacije.

Kao i sve religije, Islam je, od početka, imao svoje mistike, jedni su bili heretici a drugi pravovjerni: među ovim drugima Sufi su proširili Tajna društva ini­cijacije, ostajući istovremeno vjerni kuranskom učenju.

Još i da­nas postoji dosta veliki broj muslimanskih tajnih društava, oso­bito u Sjevernoj Africi.

Ova društva imaju na čelu jednog Šeika, apsolutnog gospodara, koji obično boravi u Zauji gdje se nalazi grob osnivača Reda.

On ima pod svojom zapoviješću mokademe, koji idu daleko da bi novopokrštenicima predavali inicija­ciju (uerdi); tajne instrukcije im se uvijek prenose verbalno.

Evo, što se tiče ciljeva tih grupa, izjave jednog od njegovih sadašnjih članova s kojima se razgovaralo:

»Primljeni članovi trebaju se truditi da slijede trika, put koji ih, po etapama, vodi do savršenstva, zahvaljujući pravilima, praksi, formulama i znako­vima posebnim za svako vjersko društvo.

Svako društvo konstituira ono što se zove Ahl-es-Selselat (klan iz lanca).

Ovaj lanac počinje uglavnom od anđela Gabrijela, onog istog koji je prenio proroku Muhamedu učenje istine.

On se nastavlja osniva­čem Reda do sadašnjih vođa, čuvajući imena svih prethodnih.

Neka vjerska društva pripisuju čak saznanje o lancu kao nepos­redno otkrovenje.

U najvećem broju slučajeva, do ovog otkrovenja dolazi se preko Sidi-el-Kadira, to jest proroka Eli koji je, kao prorok Idris (Henoš) pio s izvora života i tako bio izuzet od smrti«.

Pored ovih pravovjernih organizacija, treba spomenuti postojanje heretičkih grupa, od kojih ćemo navesti najvažnije, koje potiču od »ismalianske« šizme.

2. Ismaelićani i srodne grupe.

Veliku organizaciju Ismajleha ili Ismaelićana osnovao je u Siriji Perzijanac Abdalah, sin Mamuna (863).

U Ismaelićanskim doktrinama se osjećaju snažni gnostički utjecaji.

Prevazilazeći Kuran, one dodaju šesto­rici proroka Riječi (Adam, Noa, Abraham, Mojsije, Isus, Muha­med) sedmog Imama (»izaslanika«), Ismaila, sina Džaferovog, »gospodara vremena« ili »šefa životnih doba«.

To je inicijatička religija u pravom smislu riječi, koja se sastoji od sedam naizmjeničnih stupnjeva.

Ismaelićani su neko vrijeme igrali jednu od najznačajnijih političkih i ratničkih uloga; danas ih još ima dos­ta veliki broj, osobito u Pakistanu, gdje boravi njihov vođa, no­silac duhovnih i svjetovnih moći: Aga Kan.

Od Ismaelićana potiče izvjestan broj ogranaka, od kojih su najčuveniji »Ubojice«, Druzi i Anzariehi.

a)     »Ubojice« ili bez sumnje točnije rečeno hašišeni (»oni koji jedu hašiš«) pobudili su mnogo priča o sebi, i ušli su u le­gendu.

Ovo bratstvo je stvoreno krajem XI vijeka: osnivač tih »Ismaelićana Istoka« bio je slavni Hasan-ben-Sabah iz Horasana (Perzija).

Pošto je osvojio tvrđavu Alamuta, na sjeveru Perzije, tvrdio je da e »Hudšet« ili inkarnacija posljednjeg Ima­ma, i prikupio je veliki broj pristalica.

»Starac s Planine« je prigrabio veliki broj utvrđenja, kako u Perziji tako i u Siriji, i njegova dominacija se brzo proširila, zahvaljujući — kako su tvrdili neprijatelji Reda - plaćenim ubojicama koji su fanatizirani uz pomoć hašiša ili indijanske konoplje (otuda njihovo ime »Ubojice«), koji su imali za zadatak da smaknu sve one koji su predstavljali prepreku njihovim ciljevima dominacije.

Inicijatička hijerarhija, blisko podređena Šeiku ili Velikom Učitelju, podrazumijevala je sedam stupnjeva, kao u klasičnom Ismaelizmu.

Poslije Hasanove smrti, 1124. godine, kad je imao devedeset godina, moć Ubica je i dalje rasla.

Ali u Siriji su se sukobili sa Hramovnicima, koji su imali mnoga utvrđenja na jugu brda Ansariex i vodili su s njima žestoki rat, nagnavši ih čak da im plaćaju danak (moglo se misliti da su Hramovnici posudili od Ubojica svoje ezoterične doktrine).

Drugi dio XIII vijeka doživio je konačan kraj, kako u Siriji tako i u Perziji, političke moći Ubojica, čija su sva utvrđenja zauzele trupe vladara ovih dviju zemalja.

b) Drugi ogranak koji je potekao od Ismaelićana bila je ratnička religija Druza, koji su, nastanjeni u istočnom masivu, pravili mnogo neprilika francuskim trupama u Siriji.

Osnivači sekte su bili Hakem, šesti fatimski kalif iz Egipta, i njegov svećenik, Perzijanac Hamza, koji je preobraćao Druze iz Libana u ovu doktrinu (XI vijek).

Sveta knjiga Druza je Kitab-El-Hikmet (»Knjiga Mudrosti«).

Evo, prema Leperu, rezimea njihovih osnovnih vjerovanja:

»Bog je jedan; on se više puta manifestirao ljudima svojom inkarnacijom, a posljednja je bila vidljiva u liku Hakema Biamra Alaha; Hakem nije umro; on je nestao kako bi ojačao vjeru svojih vjernika, ali on će se ponovo pojaviti u svojoj slavi i proširiti će svoje carstvo po svijetu.

Oni, osim toga, smatraju da je Bog najprije stvorio Univerzalnu Inteligenciju, i da se ona otkrila zemlji u svakoj od božanskih manifestacija: kad se Bog otjelovio u Hakemu, ona je sama uzela Hamzin oblik...

Evo sada reinkarnacije: broj ljudskih bića je uvijek isti, i njihove duše prelaze naizmjenično u različita tijela, penjući se ili silazeći po ljestvici bića, u zavisnosti od toga da li su one slijedile ili zanemarivale zapovijedi prave religije i praksu sedam zapovijedi.

»Druzi su podijeljeni u dvije klase:

Žakile ili »ratnici« i Akile ili »starješine«, koji su jedino imali pristupa Misterijama.

Da bi postao Akil, novi preobraćenik treba uspješno savladati tri strašna iskušenja: poslije dugog gladovanja, da odolijeva gladi pred jednim stolom prepunim ukusnih jela; poslije trodnevnog jahanja kroz pustinju, da ne dotiče krčag hladne vode; naposljetku, on mora biti sposoban da se ne prepušta sladostrašću tokom čitave jedne noći provedene nasamo s nekom lijepom ženom...

c)    Kao Druzi i Ubojice, Anziarehi ili Nosairisi, muslimanski heretici koji žive u istoimenim planinskim predjelima (Liban), potiču od Ismaelićana.

 »Anzariehi vjeruju u jednog jedinog bo­ga, koji postoji po sebi i vječno: to su dakle ujedinitelji.

Oni ipak tvrde da se taj Bog sedam puta otjelovio u liku Abela, Seta, Josipa, Žozuea, Asafa, Simona (Sefasa) i Alija.

Pri svakoj od ovih manifestacija, Bog se služio drugim dvjema božanskim osobama od kojih je jedna bila emanacija njegove vlastite suštine, koju je on stvorio, a drugu je stvorila prva.

Utjecaj kršćanskih gnoza se lako naslućuje u čitavom nizu spekulacija.

 Oni u svojim Misterijama slave neku vrstu službe u vidu vina, obred s namjenom da izazove prosvjetljenje:

Božanstvo se krije u svjetlosti, ali se manifestira u vinu, »sluzi svjetlosti« (Abd-in-Noor).

Oni vjeruju u metampsihozu: posle izvjesnog broja transmigracija, duše vjernika postaju zvijezde u »svijetu Svjetlosti«.

Tako se vidi kako su gnostičke doktrine vršile veliki utjecaj na heterodoksne Muslimane.

Ovo područje historije religija je uostalom još vrlo tajanstveno, i stručnjaci su ga relativno malo prouča­vali.

 

nastavlja se...