"Tajna Društva" - Serge Hutin

 

Nema pitanja koje je pobudilo više živih rasprava od prou­čavanja skupova koji se kvalificiraju kao »tajna društva«.

Ali, kao što se lako može uočiti, u svim epohama najraznolikiji skupovi su bili poistovjećivani sa »tajnim društvima«: čitave popu­lacije, na primjer Jevreja, bile su smatrane kao da tajanstveno djeluju u sjenci; razne mračne spletke pripisivale su se čak nekim crkvenim Redovima, kao na primjer Jezuitima...

Kako se taj izraz nasumce upotrebljavao, morat ćemo, dakle, na počet­ku obrade ove teme, što je moguće točnije, definirati što treba podrazumijevati pod ovim dvjema riječima.

 

Neispravno korištenje izraza.

Prije svega, treba uočiti da svi skupovi koji su pokušavali da ne privlače pažnju nisu nemi­novno bili »tajna društva«.

 Tako su članovi nekih organizacija, koje u normalno vrijeme nisu bile tajne, tokom progona, morali trenutno da se pretvore u grupe koje su predstavljale izvjesne vanjske analogije sa »tajnim« društvima.

(Primjeri: Katolič­ka crkva u Rimskom carstvu; francuski protestanti poslije opozi­va Nantes-kog edikta...)

S druge strane, sve organizacije zvaničnog ili državnog tipa koje se ponekad smatraju za »tajna društva« izlaze iz okvira ovog djela.

(Mnoga djela smatraju sve religiozne sekte za tajna društva, što je daleko od toga da je uvijek takav slučaj.)

Tako, na primjer, Inkvizicija, sa svojim strahovitim prisustvom i mnogobrojnim špijunima i privrženicima, nije bila tajno društvo, mada je aktivnost nekih njenih članova bila po­tajna i misteriozna.

 

Tajna politička društva i tajna inicijatička društva.

Mi, po A.Lantoinu možemo razlikovati dvije vrste tajnih društa­va:

1. Tajna »politička« društva.

- To su udruženja koja teže ka tome da prikriju svoju aktivnost ili, makar, imena svojih čla­nova, i čija je akcija usmjerena bilo mimo zvaničnih organizama (to je slučaj sa društvima čiji je cilj »pravedan«), bilo, najčešće protiv postojeće vlasti (to su »politička« društva u pravom smi­slu riječi).

Ono što karakterizira takve grupe, ma koliko bile organizirane i svrstane po hijerarhiji, to je njihovo ograničeno trajanje:

»Jedno tajno društvo traje jedino ako njegov cilj domini­ra vremenom. Ako je cilj politički, on se neizbježno gasi s po­vodom iz koga je proistekao«

(A. Lantoine).

Tome ćemo prik­ljučiti skupove kriminalaca.

2. Tajna »inicijatička« društva.

- Ova društva uopće ne nastoje da prikriju svoje postojanje (osim kad su progonjena); njihovi zakoni, historija, mjesta okupljanja, doktrine, pa često danas i imena njihovih članova nisu ni za koga tajna.

Ovi sku­povi zapravo čuvaju kao »tajnu« samo svoje obrede - kojima »neposvećeni« ne može prisustvovati - i znakove za raspozna­vanje, koji omogućavaju privrženicima da se prepoznaju.

Od običnog »zatvorenog« društva, te organizacije razlikuju se po tome što pružaju svojim članovima »inicijaciju«, imaju manje ili više komplicirane obrede, slave neku vrstu kulta (vidjeti ma­lo dalje, što pod tim treba podrazumijevati).

U izvjesnim slučajevima ipak je teško praviti razliku: tako su članovi pravih inicijatičkih organizacija koristili tajnost okupljanja da bi se bavili političkim aktivnostima; s druge strane, mnogi skupovi sa čisto svjetovnim ciljevima osjećali su potre­bu da prihvate hijerarhiju i obrede analogne obredima inicijacijskih društava.

 Sada ćemo vidjeti što članovi podrazumijevaju pod inicijaci­jom, jer je ovaj izraz, od silnog obavijanja u misterioznu opsjenu, konačno izgubio svaki precizni smisao u običnom govoru.

 - Ali jedinka ne može sama sebe »inicirati«, (Uostalom, »iniciran« dolazi od latinske riječi initium, što znači »početak« i, u širem smislu, »ulazak«).

U tome se inicirani razlikuje od mistika koji je, najčešće, netko tko je izoliran, neko »neregularan«: jedinka može biti »inicirana« samo od strane jedne »inicijacijske« organizacije (otud društveni karakter inicijacije).

Međutim, u većini slučajeva, organizacija ne uči novog člana doktrini u pravom smislu riječi; ona se samo ograničava na to da mu prenosi ono što Genon naziva »duhovnim utjecajem«.

Pobornici su naveliko razvili »neiskazivu« prirodu inicijacije neposvećenome, jer je u njoj riječ o stanjima koja se moraju unutar sebe
ostvariti.

»Podučavanje je moguće, piše Genon, samo u pripremnim metodama za postizanje tih stanja; sve u svemu, izvana se u tu svrhu može pružiti pomoć i podrška koje uveliko olak­šavaju posao koji treba obaviti, kao i kontrolu koja uklanja prepreke i opasnosti koje se mogu ukazati.

»Inicijatička Tajna« je, po prirodi, »neizreciva«, i jedino inicijacija može da pruži pristup za njeno spoznavanje. Već je Aristotel pisao, kad je govorio o Eleuzinskim misterijama, »ne naučiti, već osjetiti«:
U Misterijama se nije učila neka tajna doktrina, već su se do­življavala osjećanja."

»Inicijatička tajna« je zaista neiskaziva, jer svako na izvjestan način »personalizira« glavne misli tradicionalnog simbolizma obreda.

Tako masonski pisci mogu tvrditi bez paradoksa, premda »neposvećeni« da poznaju njihove obrede do najsitnije pojedinosti, da »Masonska tajna« pri
svemu tome nije mogla biti otkrivena, i ne može biti otkrivena: »Nema više drugih tajni u našim Misterijama, piše jedan Mason, G. Persigu, osim onih koji borave u nenarušivom pribježištu riječi«.

Psihološki mehanizmi kojim operiraju različita »Is­kušenja«, zastrašujuća ili neobična, na koje se nailazi u svim tajnim društvima Misterija, i koja izgledaju apsurdna onome tko ih površno proučava, dosta se loše poznaju; evo, na tu temu, teorije jednog drugog Masona, G. Bushet:

»Rituali djeluju ne­kom vrstom prožimanja podsvjesnog, kome daju stvarnu moć i učinak«.

 - Kroz inicijaciju, biće se dakle »realizira« na »autentič­ni« način, prebacuje svoje latentne mogućnosti u čin.

Prema privrženicima, kad se jednom dostigne, inicijacija postaje »per­manentna«, jedno zauvijek stečeno stanje, koje ništa ne bi mog­lo izbrisati; stoga je, za R. Genona, apsurdno govoriti o ne­kom bivšem Masonu, postoje svojstvo »Masona« stalno i doži­votno (Englezi uostalom označavaju nekog Slobodnog zidara koji je isključen ili je dao ostavku izrazom unattached Mason).

Ali pisci odmah dodaju kako inicijacija treba da bude stvarna.

- Najzad, inicijacija nije neki pasivni proces, već nešto suš­tinski aktivno, što ostaje obična sposobnost djelovanja ako je­dinka zatim ne učestvuje u tome svim svojim bićem.

Neki teo­retičari Slobodnog zidarstva zapravo na taj način objašnjavaju prosječnost u kojoj ostaju neka Braća, čak i poslije njihove inici­jacije.

»Vi ćete u Masoneriji znati ono što ste sami našli« (O.Wird).

 

Ukratko, proces inicijacije je trostruk:

- Unutrašnja sklonost jedinke.

- Prožimanje podsvijesti.

- Proces »realizacije« koji jedinka treba obaviti. .

Obredi inicijacije su suštinski fizička i moralna iskušenja, koja ciljaju na psihički život pojedinca.

sihološki mehanizmi kojim operiraju različita »Iskušenja«, zastrašujuća ili neobična, na koje se nailazi u svim tajnim društvima Misterija, i koja izgledaju apsurdna onome tko ih površno proučava, dosta se loše poznaje; evo, na tu temu, teorije jednog drugog Masona, G. Busheta:

»Rituali djeluju nekom vrstom prožimanja podsvesnog, kome daju stvarnu moć i učinak«

Kroz inicijaciju, biće se dakle »realizira« na »autentič­ni« način, prebacuje svoje latentne mogućnosti u čin.

Prema privrženicima, kad se jednom dostigne, inicijacija postaje »per­manentna«, jedno zauvijek stečeno stanje, koje ništa ne bi mog­lo da izbriše; stoga je, za R. Genona, apsurdno govorili o ne­kom bivšem Masonu, postaje svojstvo »Masona« stalno i doži­votno.

 (Englezi uostalom označavaju nekog Slobodnog zidara koji je isključen ili je dao ostavku izrazom unattached Mason.)

Ali pisci odmah dodaju kako inicijacija treba da bude stvarna.

Najzad, inicijacija nije neki pasivni proces, već nešto suštinski aktivno, što ostaje obična sposobnost djelovanja ako jedinka zatim ne učestvuje u tome svim svojim bićem.

Neki teoretičari Slobodnog zidarstva zapravo na taj način objašnjavaju prosječnost u kojoj ostaju neka Braća, čak i poslije njihove inici­jacije. »

Vi ćete u Masoneriji znati ono što ste sami našli« (O. Vird).

Ukratko, proces inicijacije je trostruk:

Unutrašnja sklonost jedinke    -»    prožimanje podsvijesti

proces »realizacije« koji jedinka treba da obavi.

2. Obredi inicijacije su suštinski fizička i moralna iskušenja, koja ciljaju na psihički život pojedinca.

Oni se ponekad odvijaju javno (na primjer obredi koji označavaju prelaz iz mladalačkog doba u svet odraslih ljudi kod primitivnih naroda), ali, najčešće, u tajnosti: obredi posvećenja koje upražnjavaju tajna društva su po definiciji »Misterije«, za koje se novoobraćenik zakletvom obavezuje da ih nikada neće otkriti neposvećenima.

 - Što više, smatra se, da obredi inicijacije posjeduju unut­rašnju djelotvornost, koja ne zavisi od onoga što sama po sebi vrijedi jedinka koja ih obavlja (kao što religiozni »sakramenti« ne zavise od moralne vrijednosti svećenika koji ih pruža).

S dru­ge strane, oni se moraju poštovati do u najsitnije pojedinosti, inače se nikakav efektivni rezultat ne može postići.

Ali inicijatički obred se bitno razlikuje od kršćanskog krštenja, na primjer, koje se obavlja bez obzira na sklonost onoga koga krste, dok obred posvećenja ostaje bez djelotvornosti ako nije upućen jedinki podesnoj za inicijaciju, prijemčivoj za posvećenje.

 - Oni se, naposljetku, uvijek pozivaju na simbolizam: svaki obred uostalom posjeduje jedan simbolički smisao u svojim konstitutivnim elementima, smisao koji su jedino »upućeni« u mogućnost da protumače, bar u načelu; i, obrnuto, »svaki simbol proizvodi, za onoga koji ga razmatra sa neophodnim sklo­nostima, djelovanja strogo usporediva sa djelovanjima obreda:«

(R. Genon).

Time se inicijacija upućuje ka spoznaji.

 

3. Inicijacijska hijerarhija: dok »mističar« otprve dostiže do punoće intuicije, upućeni samo postepeno stiže do saznanja.

Često se kaže za put inicijacije da je »aktivan«, »dug« i »težak« za pojedinca koji se na njega uputi.

Stoga postoji hijerarhija u svim organizacijama inicijacije: različiti »stupnjevi« označavaju sukcesivne etape inicijacije, relativne stupnjeve savršenstva koje su upućeni dostigli.

 Čitava se jedna organizacija, često veoma komplicirana, brine za izbor pristalica i za poštovanje tradicija; primjenjuje se jedna vrlo podrobna gradacija u obavlja­nju obreda u njihovom progresivnom otkrivanju članovima...

 

nastavlja se...