Nastavili smo s planom istraživanja širokoga područja na Bahamima koje smo otkrili 1968. Zanimljivo je da je Edgar Cayce predskazao da će 1968. doći do otkrića drevne civilizacije poznate kao Atlantida. Ne mogu dokazati da ruševine koje smo otkrili pripadaju Atlantidi, ali one su se nalazile na pravom mjestu i radilo se o drevnoj civilizaciji.

 

Opisat ću vam neke građevine i stvari koje se tamo nalaze i mislim da ćete uskoro moći predočiti slike; mi nemamo niti jednu, ali pisac Peter Tompkins i drugi koji istražuju to područje, naći će se tamo u pravo vrijeme pa ćete, siguran sam, moći vidjeti dokaze za postojanje spomenutih ruševina.

 

Nisam prvi koji je otkrio taj podvodni grad; postoje i drugi s kojima smo razgovarali, a koji su ga uspjeli zamijetiti godinama prije našeg dolaska.

 

Prilikom povratka na područje koje smo istraživali krenuli smo preko otočja Bari. Uhvatila nas je silovita oluja i morali smo se zaustaviti na najbližem otoku dok se ona ne smiri. Za vrijeme oluje izgubili smo dosta opreme, ali odlučili smo zaploviti odmah nakon što je prestala.

 

More je bilo prilično tamno. Čim smo počeli prelaziti iznad područja "ruševina", ustanovili smo da se kroz vodu, mada je bila tamna, naziru obrisi zgrada - svugdje gdje smo okrenuli brod, ispred i iza nas, mogli smo vidjeti oblike građevina ispod nas! Izabrali smo mjesto, bacili sidro i naši su se ronioci - kao u panici - našli u vodi.

 

Bilo nas je petorica. Ja sam zadnji skočio u vodu. Dobro je roniti u paru s drugim roniocem kada se nalaziš u pustom području. Svako malo mogao sam kroz tamu razaznati par peraja ispred mene, te sam ih nastojao slijediti. Pokušaj da ih dostignem jako me iscrpio i morao sam stati. Odmorio sam se na dijelu koraljnoga grebena, pokušavajući se namjestiti.

 

Mogao sam vidjeti zlatne Sunčeve zrake kako se svjetlucajući probijaju kroz tamu vode i razaznati da svo to svjetlo dolazi iz pozadine nekakve piramide. Samo sam sjedio i promatrao je - budući da nije mogla biti tamo - i nisam želio da nestane. Sunce se nalazilo točno iza piramide, a svjetlo je blistajući sjalo u svim smjerovima. Izgledalo je kao da je netko naslikao tu fantastičnu sliku. Stalno sam mislio : "Da bar imam foto­aparat!". Da sam mogao uhvatiti taj trenutak bio bi to najljepši prizor koji su ljudske oči ikada ugledale. Bio je potpuno veličanstven! Bio je ljepši od bilo kojeg zalaska sunca koji mi je priroda omogućila vidjeti. Bio je naprosto fantastičan! Imao je boju - ispunjavao je prekrasnim osjećajem.

 

Odjednom sam „došao k sebi" i shvatio da je to - što god bilo - stvarno. Mora biti stvarno. Tako sam, umjesto da samo sjedim i promatram ga, odlučio krenuti prema njemu.

 

Nisam mogao vidjeti cijela piramidu kako se uzdiže s dna oceana, već samo jedan njezin dio. Vidio sam oko 27 m građevine koja je po obliku bila jednaka egipatskim piramidama.

 

Površina piramide izgledala je poput ogledala. Bila je kamena, ali radilo se o jako uglačanom kamenu, savršeno napravljenom. Površinski kameni blokovi bili su uglačani i tako čvrsto priljubljeni jedan uz drugi da bi vam bilo prilično teško progurati oštricu žileta između njih. Nemoguće je zamisliti da su ljudska bića mogla tako lijepo složiti to čvrsto priljubljeno kamenje. Rubovi kamenih blokova bili su koso rezani i nisu se glatko spajali.

 

Plivao sam oko vršnoga dijela. Voda je bila uzburkana i bilo je pomalo opasno blizu samoga vrha.

 

Obišao sam vršni dio tri puta. Spustivši se prilikom trećeg obilaska, nabasao sam na neki otvor. Prilikom ranijih obilazaka tamo se nije nalazio otvor - znam da sam pažljivo promatrao građevinu. Nemam objašnjenje za to kako je taj otvor bio i nije bio tamo - samo govorim o njemu onako kako ga se sjećam.

 

Prva misao koja mi je pala na pamet bila je ako postoji otvor, onda negdje moraju biti i vrata. Pažljivo sam pogedao naokolo i nije bilo ničega. Postojao je samo otvor. Nije bilo vrata; nije bilo ničega što bih mogao vidjeti da je kliznulo i otkrilo otvor.

 

Vođen znatiželjom ušao sam unutra. Spuštajući se hodnikom koji se vodio od otvora, ušao sam u posebnu prostoriju. Kada bi se izvan vode cijela građevina promatrala, ta bi prostorija bila u gornjem dijelu piramide. Ovako se nalazila na pola puta prema dolje na vidljivom dijelu piramide.

 

Prostorija je bila pravokutna, a vrh joj je imao oblik piramide. Iz vrha je izlazila metalna šipka promjera od oko 7,5 cm. Izgledala je kao da je zlatna, ali to sigurno nije bila.

 

U sredini prostorije nalazio se uspravan, izrezbareni kamen na čijem je vrhu stajao metalni oklop zavinutih krajeva, na kojemu su se nalazile dvije metalne ruke ljudske veličine. U rukama je bio kristal. Točno iznad kristala nalazila se spomenuta metalna palica koja je pokazivala ravno na njega. Na kraju palice bio je izbrušeni crveni kamen oštrih rubova.

 

Oko svega toga nalazilo se sedam velikih stolaca, od kojih je jedan, na kamenom postolju, bio blago podignut iznad drugih. Otplivao sam do stropa i nogama se odupro o rub, pokušavajući olabaviti metalnu šipku. Bio sam siguran da je zlatna. Nije se pomaknula. Znao sam da ću trebati pomoć za odnošenje toga blaga.

 

Znajući da će drugi ronioci imati još samo pola boce zraka i da neće htjeti ponovno roniti, odlučio sam na brod donijeti nešto za dokazati im kako se ovdje dolje nalazi nešto vrijedno truda. Uzeo sam nož i zagrebao po šipki da dođem do strugotina koje mogu staviti u rukavicu. No umjesto toga, upropastio sam oštricu svoga noža. Taj nož bio je od najčvršćeg metala koji znamo napraviti - kaljenoga čelika. A na šipki nije ostala ni ogrebotina!

 

Nakon toga sam se spustio do poda i sjeo na veliki stolac. Bio je udoban, s naslonima za ruke. Nakon što sam se na trenutak odmorio, moj se pogled vratio na kristal koji je svjetlucao. Tragao sam za bilo čime u toj prostoriji što bih sa sobom mogao lako odnijeti kao dokaz vlastita doživljaja, budući da sam u dnu uma stalno mislio "Je li ovo stvarno? Tako je lijepo, možda je to samo proizvod moje mašte". Posegnuo sam između metalnih ruku i kristal se pomaknuo - nije bio pričvršćen! Dohvatio sam ga i izvukao vani.

 

Metalne su ruke bile brončane, a s unutrašnje strane zlatne boje, slične šipki; s unutrašnje su strane također bile i crne, kao spaljene nekim plamenom visoke temperature, te me bilo pomalo strah uzeti kristal. Ako je mogao spaliti taj metal, što će napraviti meni? Dohvatio sam ga i ništa se nije dogodilo.

 

Zaustavio sam se na čas; zavladao je trenutačni mir. Onda je odjednom došao glas - ne glas koji se može čuti, nego vrlo zvučan glas koji je dolazio iznutra, kroz samu građevinu u kojoj sam se nalazio. Radilo se o nekoj vrsti zračenja, ali ipak i o glasu koji mi je govorio : "Došao si i imaš ono po što si došao. Sada idi i ne vraćaj se više."

 

Zanimljivo je da su, nakon što su izronili i vratili se na brod, svi drugi ronioci izvijestili o sličnom iskustvu koje su imali. Svi su doživjeli isti utisak - ili glas. Svaki od njih donio je sobom neki predmet. Neki od tih predmeta bili su naprave neobična izgleda, slične malom džepnom računaru, imale su ekran ali ne i tipke. Nikada nismo otkrili s pomoću čega su radili. Ne znamo što su oni.

 

Do danas sam jedino ja iz te skupine živ. Svaki od ostalih ronilaca našao je smrt u moru negdje u Bermudskom Trokutu. Ja otada i dalje ronim, ali ne u tom području. Tamo više nikada neću ući u more!

 

Nadam se da će se neki snimatelj na tom mjestu naći u pravo vrijeme, kada građevine ne budu prekrivene pijeskom, kao i onoga dana kada nam ih je otkrila oluja, i da će moći snimiti podvodni grad.

 

Zgrade su bile mješavina elemenata karakterističnih za egipatska zdanja. Neke su, pak, nalikovale drevnim građevinama iz Južne Amerike, iako je piramida imala ravne, a ne stepenaste rubove; bilo je i mnogo onih koje su imale oblik kupole. Svo vrijeme koje sam bio tamo proveo sam u piramidi, te sam druge građevine vidio samo izdaleka.

 

Na povratku kući, čudan osjećaj obuzeo je sve ronioce. Na neki smo se način osjećali izolirani jedni od drugih i nije nam se baš razgovaralo. Susreli smo se samo nekoliko puta nakon onoga dana. Nismo ostali ni u kakvoj vezi, mada smo trebali.

 

Prošlo je pet godina prije no što sam se osjetio spremnim pokazati kristal javnosti. Sada ovdje imamo taj kristal koji je plod spomenutoga događaja.

 

Jesam li zapravo umro kada sam se priremao da ga uzmem, ne znam; to morate procijeniti sami. Danas se osjećam drukčije; posve su drukčije moje misli, moja razmišljanja.

 

Sam kristal je jedinstvena stvar. Javno smo ga pokazali samo pet puta i ni u jednoj drugoj prilici nije bio izlagan.

 

Mnogi ljudi tvrde brojne stvari o njemu. Mi istražujemo njegove učinke i uz njega vezane pojave.

 

Ljudi su tvrdili da su izliječeni; postoje oni koji vide, osjećaju stvari. Mislim da nije bilo više od pola tuceta ljudi koji su prišli kristalu, stavili ruke na njega, a da nisu osjetili ionski vjetar koji iz njega dolazi.

 

Kristal je kremen. Njegova vrijednost kao kamena godine 1970. procijenjena je na 20 000$. Danas, kao kamen, vrijedi nešto više. Neprocjenjive je vrijednosti kao ono što uistinu jest.

 

 Nastavlja se...

 

 

 www.val-znanje.com