Početkom 70-tih godina, u vrijeme ponovnog otkrivanja energija Velike Piramide, u Karibima se istraživalo na skupini potopljenih drevnih građevina, moguće dijela mitske zemlje Atlantide. Građevina nalik piramidi nalazi se u tom podvodnom gradu, čija veličina još uvijek nije određena, a koji je pružio vrlo važan ključ za odgonetavanje tajnog znanja drevnih naroda.

 

Taj je ključ zapravo jedan iznimni kremeni kristal. Pogleda li se u kristalnu kuglu promjera 9 cm, u njezinom se središtu odmah može vidjeti tri velike i nekoliko manjih piramida. One su tamo ne zato što bi trebalo jako pažljivo gledati i zamišljati ih, nego zato što je lom svjetlosti u kremenu tako domišljato oblikovan da stvara piramidalne oblike.

Dr. Ray Brown, naturopat, otkrio je spomenuti kristal u blizini Bahama 1970. godine. Iznosi uzbudljivu i jezovitu, priču o svom značajnom otkriću :

,,U ljeto 1968. godine, sa skupinom od deset ili dvanaest profesionalnih ronilaca, nakanio sam krenuti u potragu za potopljenim brodovima s blagom u području Bahama.

Na raspolaganju smo imali neke vrlo precizne instrumente, koji su nam omogućili otkrića koja su kasnije dovela do pronalaženja atlantskog kristala.

Upotrebljavali smo magnetometar koji magnetski bilježi bilo kakovu smetnju na putu povratka signala. Sve što je željezno skreće taj povratni signal i zbog toga možemo ustanoviti da se ispod vode nalazi neka metalna tvar. To potom valja dalje ispitati.

Zračnim smo putem uklanjali pijesak s dna na mjestima koja smo istraživali, tragajući za zakopanim brodovima.

Istraživanja su nas odvela s obala Kube i pličine Cay Sal, a kasnije smo se u to područje vratili da pomognemo u snimanju televizijskih emisija Jaquesa Cousteaua. Jedna se emisija bavila bahamskim "Plavim rupama", širokim područjima na kojima, usred oceana, izvire slatka voda. Tamo se nalaze golema jezera i veliki izvori slatke vode, od kojih su neka kružnog oblika i promjera po 8 km. Kako se snažna struja slatke vode pojavljuje usred mora, ono se podiže do 1 m iznad uobičajene razine.

To područje poznato je kao Bermudski Trokut. Tamo se događaju "drukčije" stvari, a osobno sam imao neka iskustva o kojima samo ja mogu suditi.

Podvodni rad u širokom nas je krugu odveo u istraživanje vanjskih otoka, od Velikog bahamskog otoka do Nizozemskih Antila, Antigue i Martiniquea. Manji su otoci jednostavno prekrasni, a običaji i tradicija njihovih stanovnika gotovo se nisu promijenili od početka 19. stoljeća do danas.

Nakon što smo cijelo ljeto 1968. kopali nedaleko od pukotine u Zemljinoj kori zvane Veliki jezik oceana, u blizini otočja Bari jugoistočno od Biminija, naša je skupina otkrila ogromno područje magnetskih očitavanja. Očitavanja su bila tako brojna da smo postali jako uzbuđeni. Pomislili smo da smo pronašli Zlatnu flotu potonulu 1733. To je bila velika flota španjolskih galija koje su istodobno potonule. U skupini su se nalazili brodovi koji su nosili zlato čija vrijednost, izražena u današnjem novcu, iznosi i do 12 milijardi dolara.

Cijelo smo ljeto kopali u velikom brdu pijeska na ravni blizu Jezika. Jezik je područje duboko oko 10 m, koje se naglo strmoglavljuje do 3660 m.

Zid spomenute provalije je vrlo čudan. Na dubini od nekih 20 m ribe postaju dezorijentirane. Kada dosegnete dubinu od kojih 10-12 m, dolazite u bestežinske stanje. Na toj točki prirodno ledbite - ne idete ni gore ni dole, Ribe misle da je zid dno i duž njega plivaju gore-dolje. Biljke iz njega ravno rastu.

Ribe na Bahamima prizor su koji morate vidjeti da bi ga znali cijeniti; one su nevjerojatnih boja - svako sićušno stvorenje je prekrasno. Kada pogledate preko spomenuta zida, svuda oko sebe vidite samo prostranstvo - prekrasnu intenzivno plavu boju koja u daljini postaje sve slabija dok potpuno ne potamni.

To ljeto na cijelom smo području iskopali mnogo stotina rupa. Rupe smo označavali tako što bi, iz zraka očitavši stanje magnetometra, po cijelom području pobacali plutače. Tada bi posade ronilaca krenule s iskapanjem 9-12 m dubokih rupa u pijesku, tragajući za onim što je magnetometar očitao. Na području velikom oko 24x8 km spomenuta očitavanja nisu bila zbijena nego međusobno udaljena nekoliko desetaka metara.

Koncem toga ljeta, nakon što smo potrošili oko milijun i po dolara ne pronašavši baš ništa, naša je skupina bila iscrpljena, jednako kao i financijska sredstva, te se posada raspala i svatko je krenuo svojim putem.

Godine 1970. okupili smo novu posadu za istraživanje spomenutoga područja. Jednog dana, dok smo snimali film blizu Miamia, bio sam tako zaokupljen promatranjem niza zbivanja između ronioca, jastoga i ugora, da sam zaboravio da je vrijeme za povratak na površinu. Umjesto toga pokušao sam pomoći roniocu. I ostao bez zraka!

U to sam vrijeme bio iskusan ronilac i nisam imao rezervu zraka. Znao sam dovoljno da uvijek budem na površini prije no što ostanem bez zraka. No taj mi se put boca ispraznila u trenutku kada je valjalo preći još nekih tridesetak metara.

Dok sam išao prema gore, nisam znao da izletnički brod iz Fort Lauderdalea prolazi tim područjem. Više nisam mogao držati dah pa sam se odlučio izložiti riziku i izroniti pokraj broda. Tek što sam izronio na površinu - mislim da čak nisam imao vremena niti udahnuti - drugi, 10 m dugačak brod za sportski ribolov, prešao je preko mene.

Mogao sam vidjeti kako mi se približavaju dvostruki propeleri. Sve se zbivalo usporeno - mnogi ljudi pričaju da u trenucima opasnosti stvari izgledaju usporeno. Znao sam da umirem.

Moja prva reakcija bila je panika - strah! Snaga udarca odbacila me nekih 12 m u dubinu.

Činilo se da me, u trenutku kada sam se zaustavio, napustio svaki strah. U meni je zavladala duboka tišina - vrlo smirujuća. U tom sam trenu postao svjestan da moje tijelo ne diše. Nije bilo ni potrebno - šok ga je omamio i sve se isključilo.

Pogledao sam ispod sebe i ugledao jednu prekrasnu ribu. Dirnuo me pogled na tu lijepu ribicu i nešto u meni usredotočilo se na nju. Izgledalo je kao da komuniciramo. Nije bilo riječi - riba mi se nije obratila riječima koje bi vam mogao ponoviti; bila je to potvrda poput „Zdravo. Znam tko si ti". I djelovala je jako miroljubivo.

Mogao sam vidjeti svuda oko sebe, u svim smjerovima, a vizualni doživljaj polako se širio u krugu; na svakom je koraku dolazilo do potvrde svakog životnog oblika koji je krug dotakao. Dodirnuo je plankton, morske trave, ribe i drugo.

Postojala je jaka svijest upravo o svemu, do najmanjih detalja, vezanom uz određeno biće, njegov život, njegovu prošlost i podrijetlo; postojalo je potpuno razumijevanje svega što ima veze s tim životnim oblikom. Kako mi se svijest širila, bilo je teško obuzdati prekrasan osjećaj koji sam imao. On se nastavio širiti . . . rasti . . . Uvijek sam želio saznati kako izgleda biti dolje u Golfskoj struji i sada sam to mogao vrlo živo vidjeti.

Ni u jednom trenutku nisam izgubio svijest - bio sam potpuno budan. Krug koji se širio na kraju je potpuno obuhvatio cijeli planet i u tom se trenutku počeo preklapati u male dijamantne oblike. To je bio vrlo intenzivan doživljaj i izgledalo mi je kao da istodobno postoji svijest o svim stvarima, jaka svijest sakupljena u sabirnim točkama dijamantnog oblika.

Nakon što je nekoliko puta obišla globus, možda umorna od prolaza kroz zemaljske životne oblike, svijest kao da je eksplodirala i izbila van u svemir.

U tom sam trenu osjetio veliko olakšanje, a moja se svijest kroz prostor kretala u svim smjerovima, napuštajući naš planet i dodirujući i gledajući ovaj planetni sustav, krenuvši zatim dalje kroz galaksiju i svemir, pa preko drugih svemira, galaksija i drugih sustava koji prelaze granice mašte.

Bilo je mjesta na kojima su postojali životni oblici slični našima; bilo je i drugih mjesta s drukčijim životnim oblicima. Ali u svakom sam trenutku bio svjestan.

Prolazeći kroz to predivno iskustvo, nisam bio svjestan vremena - ono se nastavljalo, nastavljalo i nastavljalo.

Prestalo je u trenu kada sam shvatio da je nešto zgrabilo i uhvatilo moje tijelo. Osjetio sam da me vuče kroz vodu i podiže na palubu broda koji je prešao preko mene. Prevezen sam u Fort Lauderdale helikopterom.

Bolničari su između sebe govorili „Mrtav je. Ništa se više ne može učiniti". A ja sam bio potpuno svjestan i pokušao sam razgovarati s njima, reći im „Dobro sam - živ sam!" - no ništa se nije zbivalo. Upotrijebili su respirator, a tijelo se odjednom odlučilo ponovno „uključiti" pa sam počeo disati.

Poslijepodne sam proveo u bolnici. Doktorima je bilo teško shvatiti... od vremena kada sam napustio brod do trenutka kad su me iznijeli na površinu prošlo je 2 i po do 3 i po sata - priče se međusobno razlikuju. Neki ljudi kažu da je vrijeme koje sam proveo bez zraka bilo negdje od 50 minuta do 2 sata. Zaista ne znam. No to je vrlo dugo vremena za držati dah! Ja sam doktor - znam da se ne može živjeti bez zraka. Međutim, to se dogodilo.

To iskustvo promijenilo mi je cijeli život. Osjećam da su trenuci koje sam proveo u svojoj klinici i na poslu posuđeni - nisu moji. Ne znam čeka li me neka velika sudbina.

To iskustvo otvorilo je vrata koja su, u sljedećih nekoliko tjedana, u žarište dovela otkriće ovoga kristala.

Nastavlja se...

www.val-znanje.com