"Tada!"
Dharma Talk by Ven. Jin Myo Renge osho-ajari
Dainen-ji, jesen, 2009.
Ljudi imaju razne vrste očekivanja, ne samo kakvi bi njihovi životi trebali biti, nego i kakvo će biti danas, ili kakav će biti ovaj trenutak.
Ali realnost nije ideja.
Ona je to što jest.
Tada.
Po hladnom jesenjem zraku, lišću koje mijenja boje, opada s drveća i leži po ulici, znamo da dolazi zima.
Ali iako su svi od nas koji smo ovdje danas vidjeli ovo kako se događa puno puta, godinu za godinom, mi ne znamo kakva će hladnoća zime biti zapravo.
Imamo sjećanja na hladne prste, zvuk snijega koji škripi pod nogama, sjećanja na slojeve odjeće koju trebamo staviti na tijelo kako bi se zaštitili od ledenog vjetra.
Ali sjećanja na hladnoću nisu prava hladnoća.
Ona je ono što jest i mi ćemo je znati kada dođe – hladnoća.
Tada.
I sada prije nego što dođe snijeg vidimo kako boje neposrednog svijeta pred nama blijede, kako drveće gubi svoje lišće i gole grane čine kontrast s nebom koje postaje sivo.
I na vjetru se kovitlaju po ulici, lišće skupa s papirnim ostacima od sendviča, maramicama i drugim otpacima od ambalaža.
Je li to lijepo?
Je li ružno?
Ni jedno ni drugo.
Je li dobro ili loše?
Ni jedno od toga.
To je Tada.
"Tada" je japanska riječ koja znači: „upravo, točno, upravo ono što jest.“
Ponekada se u učenjima Dogena i Anzan Hoshin roshija koristi kao sinonim za više tehnički izraz „immo“ ili „tathata“ na sanskritu, što znači takvost.
Takvost je stvarnost svih dharmi, svih stvari i iskustava.
„Aktualna priroda“ je drugi tehnički naziv za ovo.
To znači da su sve stvari sunya ili prazne od svih naših ideja i znanja o bilo čemu; da su nestalne, da su samo zračenje prirodne luminoznosti ili sjaja iskustva.
Nepostojanost je tako napadno očigledna.
Vidimo kako umiru naši preci, roditelji i kako i sami starimo.
Vidimo druge ljude oko nas kako umiru.
Znamo da svuda po svijetu nebrojeni ljudi umiru svaki dan.
Ali kada umre netko nama blizak, tako se iznenadimo.
Iznenađeni smo i kada se naši odnosi mijenjaju, kada se ekonomija mijenja, kada se mijenja naše okruženje i iznenađeni smo da se moramo mi mijenjati i to što radimo, zbog tih promjena.
Iznenađeni smo kada se razbolimo, kada dopustimo da stvari skliznu i kada se pojave teškoće.
I većina ovog iznenađenja je zbog konflikta koji se javlja kada se naše ideje o stvarnosti ne podudaraju s onim što stvarnost jest.
Stvarnost je Tada: Stvari kakve jesu.
Takvoća.
Tada.
Taj svrab iza uha?
Tada.
To je to.
Osjećaj ruku koje počivaju u položaju mudre?
To je to.
Vlažnost koju osjećaš na svom jeziku?
To je to.
Pokret daha?
Baš kakav jest.
Pojava osobe koja sjedi pokraj tebe?
To je to.
Opuštanje u vratu i kralježnici kada ispraviš svoj položaj?
To je to.
Zvuk moga glasa i tihe pauze između riječi?
Upravo tako.
U trenutku buđenja iz misli, prepoznavanje da se struja misli nikada ne može smiriti na jednoj, definitivnoj „istini“, jer jedino što one ikada mogu biti jest stalni stalno promjenjivi tok?
To je to.
Tada.
Detalji svake stvari se izdvajaju jasno upravo kakvi jesu i iskustvo je novo i svježe, iz trena u tren.
Nema potrebe za dotjerivanjem, za razmatranjem, strategiziranjem niti zadržavanjem na bilo čemu, jer svaka stvar koja je poznata je jednostavno znana kao detalj koji se pojavljuje unutar znanja o njoj.
Tada.
Tako jednostavno.
Ali, naravno, ako dopustite sužavanje pažnje i fokus, izobličenje koje će proizvesti fokusiranje je daleko od jednostavnoga.
Mi radimo tako veliku stvar od svega…
Možemo učiniti veliku stvar od zijevanja: "AAAAAAAAAAAAA".
Od kihanja: "Ah-ah-ah-ah-pćiha!"
Od senzacije: "Imam…. Glavobolju; "umoran sam“, "boli me koljeno".
Od emocija, memorije- kada nam je netko nešto učinio.
Možemo stvoriti veliki problem od ustajanja ujutro; od odlaska u krevet navečer; od odlaska na posao ili od čekanja autobusa.
Činimo veliku stvar od vrlo jednostavnih aktivnosti.
Prije nego ih činimo: "Uhh moram to uraditi".
Dok ih radimo: "Uhh, kada će biti gotovo?"
I čak i kada smo ih napravili: „Tako sam dobar posao napravio. Nikada tako dobar posao nitko još nije učinio; i svi bi to trebali priznati.“
Pravimo veliku stvar od toga kako gledamo na ljude i kako oni gledaju na nas, jer mislimo da to nešto „ZNAČI“.
To nešto „znači“ o „MENI“.
"Tako sam tužan. Pogledaj moje tužne oči, tako duboke i pune osjećaja."
"Tako sam ljut, pogledaj kako te GLEDAM". (to može biti i prilično smiješno).
"Bolestan sam, pogledaj me, blizu sam smrti."
Samo prestanite s tim.
Tada.
Samo praksa.
Ali možemo napraviti veliku stvar od bilo čega, od svega, uključujući i praksu.
Možemo napraviti tako prokleto veliku stvar od sabranosti da umjesto samog prakticiranja tu je „ja“ koji prakticira.
Tadaaaaaaaa!
Ali to je kriva vrsta „tada-e“.
Bogatstvo, plemenitost i intimnost našega iskustva kakvo jeste, bez bilo kakvih fabrikacija, kontrakcija i manipulacija je nezamisliva.
Doslovno i potpuno je izvan svih koncepata, ideja i priča.
Da bi to shvatili trebamo samo ostaviti svoje navike pažnje na sve načine na koje se oni manifestiraju tijelom i umom.
Roshi je ukazao da je osjećaj „ja“ u biti osjećaj lociranosti i da je u vezi s tim određeni osjećaj smjera, kada nam se čini kao da se pažnja kreće iz centralne točke od „ja“ prema iskustvu.
Kada se taj osjećaj lociranosti počinje formirati to je tiha pretpostavka da se znanje kreće od „ovdje“ prema „tamo“, da bi znalo.
A ipak, taj osjećaj lokacije kao jastva može sam biti znan i tako očito ne može biti znalac, onaj koji zna, samo jastvo.
To je smrzavanje ili kristalizacija pažnje koja je kao okvir, sekvenca, pri kojoj se čini da se pažnja kreće vam prema znanom, prema objektu.
Zbog toga se umjesto samog prakticiranja nama čini da postoji „JA“ koje prakticira.
Intimnost se razotkriva kada otpustimo.
Otpuštamo kada shvatimo da ne možemo nigdje osim u nama odložiti sve stvari o sebi koje bismo željeli da ne postoje; sve misli, osjećaje i strategije od kojih smo ponekad tako umorni i druge u koje smo tako uvjereni.
Nije tako jednostavno.
Još je puno, puno lakše od toga.
To je najjednostavnija stvar.
Ništa nije istina o nama.
Lijepe misli nas ne čine lijepim.
Loše misli nas ne čine lošima.
Misao ne može učiniti ništa.
Nema mogućnosti za skrivanje, jer nema ni potrebe za skrivanjem.
Nema ničega što je istinito o nama, jer mi smo to što je istina.
Mi smo to što se predstavlja svuda kao sve, a ipak samo po sebi nije nigdje , nije ništa.
Vi ste ova duboka intimnost.
Gdje ste bili?
Zato molim vas, pridružite mi se, ne samo u govoru, nego i u stvarnom bivanju: Tada.
-------------------------
Prijevod engleskog teksta sa: http://www.wwzc.org/book/tada
Eloratea
bglavac
irida
edin.kecanovic
