Svjetleća praznina
Dok sjediš i sjediš u tišini nastojeći proniknuti u prirodu uma, percepcije, stvarnosti i iluzije, iznenada zasvijetli ili gotovo zabljesne praznina, kao neopisiva istina;
Kao negacija oblika, formi, linija razdvajanja.
Ostavljajući iza nešto kao stihove:
„Najzad se ruke uhvate za trbuh
Da trbuh od smeha ne pukne
Kad tamo trbuha nema
Jedna se ruka jedva podigne
Da hladan znoj s čela obriše
Ni čela nema
Druga se ruka maši za srce
Da srce iz grudi ne iskoči
Nema ni srca
Ruke obe padnu
Besposlene padnu u krilo
Ni krila nema
Na jedan dlan sad kiša pada
Iz drugog dlana trava raste
Šta da ti pričam.“
Vasko Popa - POSLE IGRE
Napisala Eloratea
irida
bglavac
